11.10.2020.

O snovima

Da li je čovjek proklet od praiskona da uvijek želi ono nedostižno ili se to samo sudbina meškolji iza svakog ugla primisli da se jednog dana ispune želje koje su, neznanim putevima, zalutale pod okrilje ove noći?

Pokušavao sam oduvati ove misli zajedno sa dimom cigarete preko čijeg užarenog vrha sam promatrao crvenkastu haljinu, koja se prelijevala preko njenog perfektno izvajanog tijela, pokrivajući ono za čime je žudio svaki muškarac koji se nalazio u 'Movieu' te večeri. Kakav simboličan naziv lokala u kojem sam uspio sresti nekoga čije su mi oči istovremeno izgledale tako bliske i tako daleke, kao da tog trena gledam u svjetlo bioskopskog platna sa kojeg će, nekoliko trenutaka poslije, iščeznuti lice koje je okupiralo moju pažnju.

Poznavao sam je tek iz viđenja, nebrojeno mnogo puta smo se sreli u mojim bestežinskim stanjima, onda kada sam plovio svijetom, danju i noću, ne doživljavajući okolinu, sve dok me te večeri zavejane osamljenošću, koju su razbijale tek gorčina kafe i dim cigarete iz tog polusna nije prenuo njen pogled. Sudarili smo se tek na tren, a dovoljno da se cijela jedna vječnost zaustavi u meni, beskonačno lutajući prostranstvima mojih misli poput kometa koji suludo juri kroz tminu svemira. Čekala je na kaput koji joj je njen pratioc pomogao da obuče, tako nespretno kao da ga navlači na neki ofucani garderober u prastarom češkom pozorištu, u kojem su i daske odavno prestale značiti život. Pridržavajući torbicu jednom rukom i malenu pudrijeru drugom, spustila je jedan blagi osmijeh u moj prosjački šešir samoće koji je ležao na šanku kraj mene, a zatim je njenom pogledu zasmetao pramen crne kose, koja se u valovima spuštala preko njenih ramena. Podigla je ruku i nakratko otkrila bjelinu svoje kože, nježne pejzaže svojih grudi, koje je maločas skrivala tanka tkanina haljine.

Njen pratilac je žurio, gotovo da ju je gurao i vukao, promatrajući je kao običan komad namještaja koji mu je tog trena zasmetao na putu i već su se njene purpurno crvene usne iz malopređašnjeg osmijeha svijale u grč koji je govorio više od bilo koje riječ koju bih mogao zapisati. Ljepotica i zvijer u liku mladog, nadobudnog poduzetnika kome su uspjesi i strahopoštovanje značili cijeli svijet. Kakav tužan prizor, pomislih primjećujući došaptavanje sa podsmijehom trećerazrednih djevojčica koje su, sa promašenim modnim pokušajima, više sličile na prijateljice noći iz amsterdamske 'ulice crvenih fenjera', čiji će šarm, čim ona kroči van ove prostorije, imati vrijednost ekvivalentnu vrijednosti planeta koje su naprasno ostale bez svog sunca, zvijezde vodilje...

Pitao sam, po ko zna koji put, da li je pošten vječni usud želje i potrage onog za čim žudimo? Čak i onda kada se, barem pogledom, barem u prolazu očeše o revere naših kaputa i ureže u sjećanje...

Još jedan dim prelomio se u težak vazduh prostorije, taman da skrije pred mojim očima njegovu viku na konobara koji je žurio da mu donese račun i njenu nelagodu zbog koje je skrenula pogled ka vratima. Oprosti mi, anđele, što me hrabrost napustila u jednom od mojih prošlih života i što sada tu stojiš na vjetrometini tuđe sujete i zajedljivih pogleda, koji se raduju nesreći kao najrođenijim.

Osvrnula se, tek kako bi još jednom, poput klinaca koji perorezom ispisuju ime svojih prvih ljubavi na klupama gradskog parka, ucrtala svoje lice u moje misli, ostavljajući moj pogled prikovan za vrata koja se zalupiše pred mojim pitanjima.

'Pišu romane, pesme, novele, o tome kako ljubav uvek nađe put… Znam neke sive, mračne hotele… I one prazne sobe gde je uvek onaj strašni mir..', odzvanjala je upravo u zvučnicima nekad znana pjesma dok sam, gaseći dogorjelu cigaretu, u njenom dimu koji leluja iznad pepeljare ostavljao još jedan nedosanjan san, koji se baš ove noći prošetao mojim svijetom.


21.08.2020.

O noćima

Nije mnogo čovjeka u meni ostalo. Tek fragmenti nečega što bi se moglo zvati prošlim životom i cijeli naramak uspomena koje često ispadaju iz mog naručja i o koje se često spotičem. Brinem se da bih jednog dana mogao negdje, nekako na tom putu, ispustiti jednu od njih, zaboraviti da su ikada doticale moje grudi i prestati da vjerujem da bi jednog dana, kao u bajkama, mogle oživjeti na obzorju mojih putešestvija.

A nikako to ne bih želio, jer duboko u meni se zavukla jedna jedina emocija koju pokušavam skriti od svih nemirnih očiju, čije zjenice bi pogledom voljele dotaći taj mali svijet u kome još uvijek živim jedan san. Na nedostajanje sam položio i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, dok se moje ispijene vjeđe bore sa snom i teškim damarima, jedinim nemirima koji dopiru do grudi.

Jednog od ovih dana možda i uspijem slagati vrijeme, sate i sekunde koji jure pored mene, da će na mom licu zasjati sreća i osmijeh ponovo. No, onda me stignu duboke noći, stare varalice, uhvate me u laži, dok se kao iskusni boemi kočoperno kite tim perjem. Njih i samoću nemoguće je prevariti, sve dok nebom kroči bijeli čuvar tame, koji im osvjetljava sve sudbine. A ja neiskusan u toj vječnoj igri vječito se trgnem tek pred svršen čin, kada umom već počne da caruje misao isprepletena pitanjem da li ponekad, u nekoj od tih noći, zaviriš u sve one redove što ih upisah na tvoj račun svih ovih godina.

Sjetit ću se, po ko zna koji put, kad se odmaknem od vreve i užurbanosti svakodnevice, da sam gorio od želje da tim očima utisnem mir u svoje grudi. Da baš tim, kojima sada svaki put skreneš pogled ako se desi da se naši koraci negdje u prolazu očešu jedni o druge. Baš tim koje su nekada pružale toliko nade, a u čijim dubinama danas ne mogu da pronađem svoj odraz. Onim koje su iznevjerile najčišće riječi čiji se put prelomio preko mojih usana.

Bit će da sam, baš u nekoj od tih prethodnih noći, zalutao negdje u labirintu tvojih gipkih prstiju koji su se šetali mojim vratom, mirisu tvoje kose koja se isprepliće sa mojim prstima i strasnim poljupcima sa druge strane naših života. Zalutao i ostao bez orijentira kuda da krenem kad klonem snagom, kad me zagrli ljetno veče i odvede stranputicom sjećanja.

I ne, nikada nisam prebrojao tih 708 noći od one u kojoj su se tvoje riječi o ljubavi poigrale na rubu moje svijesti, a zatim ugalopirale kroz prolaze čije tajne sam ljubomorno čuvao, da bi se vječno nastanile pokraj izvora mojih želja, da im za vijeke vjekova čežnjom hrane postojanje.

Znam da se nismo zaklinjali na vječnost, ali nikada jasnije nisam gledao u znanje da se vječnost zaklela kako će sačuvati kapljice suza kojim smo isprali posljednji zagrljaj. Da će čuvati tvoje i moje sunce, kao da su jedno, čak i onda kada svojim osvijetliš put u nečije tuđe zore u kojima će, vjerovatno, moja silueta iz tvojih misli iščeznuti poput jutarnje izmaglice.

Zato, djevojčice moja, ako me sretneš u nekim od namrgođenih i sjetnih svitanja, pa me vidiš onako izgubljenog, sa nepreglednim daljinama u očima i šutnjom na usnama, dok kišni doboš pompezno najavljuje dolazak jeseni, ne bježi. Znaj da to srce neumorno broji one korake koji su mu preostali do tvog prozora, pod koji nikada više neće stići.


01.03.2020.

O prolaznoj vječnosti

A onda je odgurnuo stolicu i sebe daleko od tog svijeta zavejanog tugom, koji se sakrio u samo jednom pismu na njegovom radnom stolu. Napisao ih je stotine, zašto je baš moralo doći i do onog koje će boljeti kao sam vrag.

Prečesto posljednjih sedmica imao je osjećaj kao da je sve što dotakne njegovo tijelo samo nova bol, produžetak agonije u koju se uspio smjestiti onkraj jedne jeseni. Kao da kroz svijet, od tada, hoda sa sa srcem izvana, naprosto bez mogućnosti da ga odbrani, prvenstveno od samog sebe.

Ipak, kako zaboraviti taj trenutak kada ju je prvi put ugledao. Kroz izlog se nasmiješila, baš u tom djeliću vremena, baš onda kada je prolazio pored njega. Ništa nije slutilo na to da će baš to biti mjesto gdje će otkriti potpuno novi svijet, onaj u zelenosmeđim očima ljepotice iza pulta. Očima koje su čitale prostor i ljude besprijekorno. Pa, kvragu, i vrijeme je bilo tačno onakvo kakvo treba biti, dašak ljeta miješao se sa proljećem i sve se iznova rađalo, baš kao ljubav u njemu. To beskonačno ogledalo ljudskih sudbina odjednom se stvorilo pred njim, da se baš u njemu ogleda te večeri i naprosto nikada više nije mogao pobjeći od pomisli da bi baš pred njim mogao postaviti pitanja koja je skrio duboko u sebi.

I postavio ih je, ali barem pola decenije kasno, dovoljno da kao i uvijek zakasni na voz kojim mu je predodređeno putovanje. Jednostavno, karte za njega su bile rezervirane već 23 godine i ta prelijepa dama koja je upravljala velelepnom mašinom ničim nije odavala da će jednog trenutka dopustiti da voz iskoči iz šina i sve ode kvragu.

No, bilo je prelijepo da bi trajalo vječno. A upravo se vječnosti, sa njenom glavom na svojim grudima nadao. Baš od te večeri kada je osmijehom, kao makazama, razrezala njegov život na onaj koji je postojao do tada i onaj budući, u kome će sanjati samo pramenove plave kose i udisati, svakim korakom, nikada zaboravljeni miris njenog zagrljaja.

I sada je tu gledao samo u fragmente svojih osjećanja utkane na papir. Tek to je ostalo, kao bijedni kusur, od ljubavi koja je preplavila njegov život poput predivnog vala koji se, napose, pretvorio u tsunami i njegove lađe nasukao na kopno, zauvijek.

A čak ni kada bi posjedovao magične moći putovanja kroz vrijeme, znao je, ne bi nikada promijenio ni djelić onog što je osjećao u tim večerima punog mjeseca. Nikada taj august i taj septembar ne bi mijenjao ni za jedan drugi kalendarski podiok. Nikada ne bi mogao dopustiti da otrgne ta sjećanja iz svojih grudi. Naprosto, to onda više ne bi bio isti on, onaj koji pamti preduge razgovore koji nikada nisu gubili smisao. Jednu večer u skrivenoj kolibi. I poluosmijeh koji je otkrivao najveću sreću.

Ipak, od svega mu je tek ostao teški uzdah kojeg je, ove večeri, isprepomiješao sa duhanskim dimom pred otvorenim prozorom. Stajao je tu, nepogrešivo, svake od ovih večeri nadajući se da će mu rješenje zagonetke sletjeti baš na to prozorsko okno. Uzaludno. Nada se preselila na neke druge kontinente nečije tuđe sreće i tek je fotografijama mogao da odagna tu uzaludnost iz svojih misli.

Tek u njima se mogao sjetiti jedne vječnosti. One njihove. One kojoj su dopustili da prohuja pored njih dok se, zaneseni, jednog dana nisu našli na suprotnim stranama ulice. Kao vječni stranci, u prolazu. Bez pozdrava, bez pogleda, dok vulkani eruptiraju na njihovim prstima, odnoseći preveliku privlačnost poput mrvica pepela u noć...

09.01.2020.

O razmišljanjima

"I dalje te volim, D."

Sijevnula je ta misao poput munje kroz njegovu glavu, dok je posljednja suza tražila svoj put između bora na licu, da bi konačno preplavila tintu na žućkastom papiru. Kao da ponire u dubok zdenac kaplja je zatitrala zrakom i sručila se pred njim među čitav žamor emocija, što se presijavao pod stolnom lampom, zaiskrivši zajedno sa posljednjim slovima pisma u koje je, činilo mu se, smjestio cijeli jedan život.

Cijela vječnost prohujala je pored njega i tek ponekad se očešao o zub vremena, dovoljno da bi se na njegovim vjeđama mogao prepoznati svaki sat u kojem je tragao za samo jednim pogledom. Onim u kojem bi ga uvijek podsjetila, barem na čas, na predivne kraljevne koje su zloćudne maćehe čuvale u jednom od svojih dvorova, bojeći se da svojom ljepotom ne zasjene njih. I uvijek bi ga taj pogled uvukao u koloplet njenih dodira, zagrljaja koji su odisali domom i srećom koja je opijala poput mirisa ruže na njenom vratu.

Takvu je pamti od prvog susreta, skromna ljepotica, sa očima čija boja se prelijevala iz plave u zelenu, prijeteći da će se svakog časa izmiješati u jednu i istopiti ga u svojoj beskonačnosti. A onda bi vidio njenu smeđu kosu, prošaranu plavim pramičcima što se, poput lanenih končiča, igraju kao valovi na vjetru. Tako predivna, sjedila je tik ispred njega. Ali ovog puta samo u sjećanju. Ni njegova, ni tuđa. Kao skrivena tajna iz pradavnih bajki.

A onda bi ga, hladnim šamarom samoće, realnost vratila k sebi, sjetivši ga na to da je svijet samo jedna mala loptica na kojoj su ljudi, kriveći zao usud i sudbinu, uspjeli izraditi toliko različitih ograda oko sebe i, što je tužnije, u sebi. Gubeći se u tom vrtlogu tihe patnje prestajali bi poznavati jedni druge i sretali bi se tek dok snovima šetaju onih noći u kojima baš i ne ide sve od ruke. Neznana sila tada bi ih natjerala da zaborave udahnuti slobodu u zraku, dok hode jutrima kroz aleje i parkove, čineći da je traže u tuđim interesima.

I sam je bio takav. Život mu se pretvorio u besmisleno traćenje vremena. Bezuspješno je bilo gdje pokušao skrojiti sreću, ne shvatajući da ju je već prodao za nekoliko bezvrijednih dukata, kojima je plaćao kiriju sudbini za godine provedene na Zemlji. Jedino što je razaznavao, u cijeloj buri svojih misli, bilo je shvatanje da nije bitan život zbog življenja, već zbog načina na koji sam odredi. A on ga je smjestio tamo negdje, u njene grudi i ta neobična privlačnost, koju je osjećao samo u njenom prisustvu, nikada mu nije dozvoljavala da pronađe neki put. Tek je mogao da vječno luta linijama njenog lica, hodivši putem do njenog pogleda koji je već godinama mogao pronaći samo u prolazu.

A i tada, svaki put mu se činilo kao da ju je prvi put ugledao. Prepoznavao je bezbroj uglova njenog lica, ostajući zbunjen kako svaki put uspijeva biti ona, a opet neka nova, njemu nepoznata daljina koja bi ga iznova progutala, zajedno sa željom da upozna dubinu njene ljubavi. No, kada bi se prenuo iz tog časa u kome mu se činilo da je ponovo u njegovom zagrljaju, postao bi prazan. Nestale bi sve riječi iz njega. Baš sve. I tužne, i sretne, i zamišljene.

Pomislio bi kako više u njemu nema ni tišine. Ničega. Kako se boji života, poput bolesnika što u smrtnom času više ni ne traži izbavljenje pred nepoznatom masom. Izgubio bi se tada u mnoštvu ljudi i otkucaja kazaljki što promiču pored njega, nepomičnog i teškom mukom bi se pokušavao izboriti da ne okreće listove onog kalendara koji uvijek odbrojava teške, oktobarske dane. Ni jutro više nije mijenjalo ništa oko njega, a zima je postajala sve izvjesnija, ona duševna, vječna. Bol i nemir bivali su jedina sjećanja pred kojima mu je srce salutiralo kao general koji broji žrtve poslije krvavo izgubljene bitke. Tuga, šta li je. Tek je osjećao kako ga ponestaje. Taman kao i osjećaja, i ljeta, i duše, i nje.

I jedne rečenice, jedine koju je uspio zapisati prije nego mu se pero učinilo težim od bilo čega. Ispustio ga je na stol, a smrad dogorjele cigarete trgnuo ga je iz razmišljanja. I pred njim je i dalje stajala jedna rečenica. Prva i posljednja slova koja je uspio zapisati u pismo njoj, odustavši i prije nego je počeo. Jedna rečenica, u koju je, sada sasvim sigurno, smjestio cijeli svoj život. Ona koja ga je boljela najviše, dok je odjekivala hodnicima njegovih misli.

"I dalje te volim, D."
12.12.2019.

O nedostajanjima...

Posljednji put ove godine upalio se blještavi fenjer u svom punom sjaju na nebu iznad nas, još jednom pokazujući put blještavim zvijezdama padalicama, tamo negdje iznad izmaglice i teškog zadaha smoga što se širio oko mene. Decembar je već odavno otresao svoj kaput, poput nekog starca, iskusno, dok je prastarim, dvrenim štapom otkucavao posljednje korake ove godine. Čudno desetljeće, u najmanju ruku. Čudni mjeseci iza mene, dodao bih.

Nisam se nagledao mnogo sreće otkada se među nama završila tajnovita igra, niti sam se nadisao mnogo čega sem duhanskog dima po raznovrsnim peronima i zadimljenim kafanama. Preturao sam po prošlosti, kao po kutiji uspomena, tragajući za razlozima zašto si se obrela u njoj i nisam našao ni jednu trunku dokaza koja bi ukazala na to da si u nekim od onih večeri bila moja. Kvragu, nisam nalazio ni razloge zašto se uopće neko gore odlučio poigrati mojim osjećanjima i usaditi pramičak plave kose tako duboko u moje srce.

Nemali broj puta posljednjih mjeseci zagledao sam u izloge raznovrsnih trgovina lijekovima i po ko zna koliko puta tragao za tvojim licem. Za likom koji čudotvornim osmijehom liječi i svaku pomisao na tegobe ovozemaljskog bivanja. Za čudljivim očima, punim neke tihe sjete, koje su tako blagim pogledima otkrivale ljubav. Da, mišu, takvu te pamtim. Neće pomoći ni hiljade trenutaka koji teku oko mene da se takvo sjećanje otrgne iz mog uma, sve dok on bude postojao, ma kakve riječi da su iskliznule sa naših usana dok smo, na krajnje čudan način, jedno drugom izgovarali posljednje zbogom.

Škrt sam na riječima otkada su te posljednje riječi pronašle put do tvojih ušiju, do tvojih rosnih očiju kojima si zasjenila cijeli jedan oktobar. Teško podnosim razgovore i ljude, teško skidam taj pancir sa srca, ratnika koji više ne zna koje je njegovo bojište, niti u kom času će potegnuti oružje i braniti čast svoje voljene. Nemam potrebu, kao onomad tebi, objašnjavati zašto svijet gledam tužnim očima i zašto budućnost tjeram na bijeg od tebe, ne dopuštajući joj da ijednog trenutka pomisli kako si joj ti suđena. A jesi, u nekom paralelnom univerzumu, koji je odlučio nakratko prekinuti kontinuum našeg vremena, ušetati u naše živote i pokazati nam da postoji, zažaren od dodira prepunih strasti i zaigran poput klinca koji gleda u svoju simpatiju na školskim odmorima.

Volio bih još jednom položiti ruku na tvoje lice, pred zadnji snijeg, dok se snopovi žućkastih lampi ovog grada isprepliću sa tugama što prekriše sve među nama. Spremiti se za odlaske, ispričati kakva nedostajanja plešu tango mojim prsima, nježno prisloniti usne na tvoje čelo i odšetati kroz večernju izmaglicu.

Zauvijek bi bilo premalo da ti pokažem sve to, ljubav i bol što, ruku pod ruku, šeću stazama mojih snova. Zauvijek bi bilo prekratko da ti pokažem koliko te zavoljeh. A zauvijek ćeš biti praznina na reveru mog srca, duh koji luta hodnicima osjećanja i misao kojom večer otplovi, uljuljkujući snove valovima sjećanja.


Stariji postovi