15.11.2015.

Oktobar

Težak uzdah otkinuo se sa ispucalih usana, zakovanih za naborano, staro lice na kojem su se mreškale sunčeve zrake jednog tužnog i sjetnog oktobarskog popodneva. Sjedio sam na drugoj strani ulice, zaklonjen staklom prozora i ispunjen bukom mlađarije koja se ovdje u Movieu okupljala bezbrižna, nakon završetka školske smjene. Sjedio i promatrao siluetu jednog sredovječnog čovjeka, koji je hvatao posljednje svjetlo ovogodišnjih sunčanih dana na klupi ispod tužne vrbe, povijene tačno onako kako je bio povijen i bol u njegovom tijelu, vrlo lahko čitljiv sa njegovog lica.

Pitam se kakvu li sudbinu i kakva sjećanja krije to lice, koje je ovog dana okupiralo moju pažnju pridobivši me da ponovo postanem istraživač svoje bujne mašte. Čudna sjeta se skupila na njegovim obrvama, koje su časkom postale jedna cjelina, podigavši se uvis baš u trenu kad je pred njegovim očima zalepršala ljubav dvoje klinaca, nasmijanih i zaljubljenih kako to samo tinejdžeri mogu biti. Samac, bez mjeseca u očima. Bez ičega u očima, osim zjenica u kojima se ogleda samoća cjelokupnog svijeta i jednog lica koje je prestalo da postoji među očiglednim stvarima tog svijeta.
Ili se to možda samo ja zavaravam i vidim ono što želim, dio mog svijeta u tom njegovom ogledalu? Ma ne, siguran sam da gledam čovjeka kojeg je sreća napustila onog trena kad je sudbina potpisala ugovor za rastanak njega i njegove ljubavi.

Teškom mukom je podigao ruku, prelomivši čvrsti stisak kože i drveta, a potom je laganim pokretom potražio džep na svom kaputu, tako teatralno da bi vjerovatno i mnogi nepažljiviji posmatrači primijetili njegovu želju da prekrati svu mučnost samotnog vremena, a zatim je na bijelom dlanu zaiskrila sunčevim sjajem jedna drvena lula, sa metalnim vrhom u koji se postavlja duhan. Potom su se težak uzdah i dim pomiješali u masu koja se rasplinula pred njegovim očima, vjerovatno kao i njegov život, da bi nošena vjetrom najzad nestala pod svodovima obližnjeg drveća.
Uvijek su me zanimale te sudbinske mogućnosti koje ti može ponuditi samo jedan par očiju, što ih slučajno primijetiš u prolazu, a urežu se u sjećanje proparavši mozak onako kako dijamantska vršica proreže staklo, bespovratno.

Grozio sam se ljudi koji svoje sudbine protraće na prepričavanje tuđeg života i koje nikad nikakva osjećanja ne dotaknu, da makar i za jedan pedalj urežu ožiljak u njihovu kožu, njihovo sjećanje i njihove emocije, ali opet lahko sam ih pravdao vječnim ubjeđenjem da je lakše prepričavati život nego živjeti ga.
Prebrojavao sam trenutke na prstima neznanca koji se, sada već užurbano, meškoljio na klupi lupkajući o drveni naslonjač i zamišljao tu čudnu sudbinu koja čovjeka dovede u osamu. Možda je otišla sa drugim ili je pak prestala da bivstvuje svojim tijelom na ovom svijetu? Kakva li sad tuga pritišće ovog čovjeka pred mojim očima i kako li on vidi svoju budućnost, prekrojenu čežnjivim i neukrotivim snovima o odlazećoj sreći.

Čini mi se da ću vječno ostati uskraćen za odgovor o tome da li je bolje ostarjeti sam i navići se na tu nuspojavu životnih tokova ili je bolje samovati u starosti, onda kad te napuste svi koji su se s tobom zavjetovali na ljubav do smrti. Starim mlad i osjećam to suviše na svojoj koži. Nekako mi je previše i čudno da suosjećam sa tim neznancem koji se upravo sprema da napusti moj vidokrug, taman kad je preko mjere naborao moje čelo, što zabrinuto i bezuspješno pokušava sakriti tu empatiju sa njegovim neurednim licem, neuređeno jer ga niko više neće gledati sa punom pažnjom. Svi smo ipak isti, shvatam tog trena.

Za nekoliko dana tek će otkucati dvadesetprva godina na satu mog života i tek bih trebao da počem razmišljati o budućnosti, a samo sam preplašeni dječak kojem je potrebna ruka starije sestre da ga povede kroz školu života. A upravo to vidim i u njemu, neznancu, koji zbunjen od pomisli da sam preživljava samotne ostatke ljubavi, duševno gotovo stariji od samog života, kreira pod svojim kaputom dječaka, također preplašenog, usnulog i zamrznutog u trenutku koji je od srca otkinuo jedini vrijedan dragulj, što mu poput pčelinje žaoke život znači.

Ustao je sa svog mjesta, odvojivši pritom pogled od zemljanog ostrva u asfaltu u koji je netremice piljio sve vrijeme i pogledi nam se sudariše. Pokušao sam da skrenem pogled, kako ne bi primijetio da ga promatram, ne želeći da preplašim tu endemsku vrstu čovjeka koji u tišini, stoički pati i podnosi bol, a opet ne mogavši da odolim ljudskoj prirodi koja nas tjera da istražujemo i tražimo odgovore na ono što nas okupira buljio sam kroz staklo u daljine sakrivene na dugmićima kaputa, koje je neko brižljivo prišivao sakrivajući sve nedostatke tkanine. Nisam siguran da li je primijetio tu moju borbu sa pogledom, ali je negov pogled već sljedećeg časa počeo da traži zamišljene stope i brojao je korake koje je napravilo jedno nježno, bijelo stopalo kročivši ovuda, u moru asfalta prepomiješanog sa drugim užurbanim stopama koje su jurile put svoje sreće.

Težak uzdah ponovo se otkinuo sa usana, ali ovaj put mojih i nisam mogao da se otrgnem utisku kako ja njegovu životnu etapu već sada proživljavam, bez podrške ljubavi, boreći se sa vjetrenjačama sulude sadašnjice. Izostaje moj Sančo Pansa. Tragam za svijetlim tačkama svoje mladosti, ali moj dr. Watson je odlučio da ostane u kišnom Londonu.
Ljudski je kažu pitati sebe i druge, stalno propitivati, ali ponekad i šutnja učini svoje.
Tako sam želio, u ovom trenutku, upitati druge za mišljenje o ovim samoćama što se kriju u nama i pred nama, ali sam već sljedećeg trena shvatio beznadežnost tog pitanja i masu odgovora koji bi se patetično i bljutavo razlio kroz moje uši.
Odlučih prešutjeti. Kao i uvijek. A i teško bi shvatili drugi da samoća i tugovanje nisu kukavičko, nego dapače junačko djelo, koje stoički podnesu samo oni odvažni, spremni da prežive sve do suđenog časa kada će se rukovati s tijelom posljednji put, da dušom otplove put neba. Šutjet ću jednu molitvu da jednu moju, sumornu popodnevnu samoću nekog budućeg oktobarskog popodneva neko prekine vedrim osmijehom i blagim dodirom spuštenim na moj dlan.

Možda mi On i dopusti da usnama dotaknem neko bijelo čelo, dok na tanke, bijele prste navlačim zlatnožutu burmu, historijsko blago moje porodice koja od uspomena ima samo osmijehe i sjećanja na vjenčanja.
Nadam se, možda će i neki moj oktobar izroniti crvenu revoluciju na vratima srca i preokrenuti ritam mojih prstiju na škakljivom vratu stidljivo sakrivenom od znatiželjnika.
Oktobri i jeseni to itekako umiju, usamljeni.

16.10.2015.

Jesenja

Buljio sam tako isprazno u odraz ulične rasvjete, koji se u tom času slivao niz staklo mojih naočala, u posljednjoj kapljici jedne oktobarske kiše, tragajući za odgovorom u tako plitkom bezdanu vode. Strašno je kako čitav jedan svijet stane u tako malehnu kap i kako neprevodive dubine kliznu tananim slojem stakla pred našim očima.
Nepomičan, pod svodovima krošanja, pogledah posljednji put u taj zavodljivi ples smeđeg kaputa, koji je titrao na vitkoj, udaljenoj figuri pod udarima umornih i užurbanih koraka, izmiješanih sa hladnim sjevercem. Znao sam da je to posljednji ples. Ne pitajte kako, jednostavno sam znao da jeste. Cijela ta priča o maloj ljubavi u svijetu velike sujete bila je tako prozirna i čudljivo nedokučiva već na samu pomisao o njenom bivanju na javi.

Sanjiva sam ja budala, znam, ali ponekad zamišljam da nešto što je tako opipljivo, kao njen struk na kome su se još maločas baškarili moji prsti, ne može nikada da iščezne.
Kakva teška prevara...
Kakav mimohod sa snovima, što se poigravaju mojim osjećanjima poput pera na žućkastom papiru, sa slovima koja nikada nisu postala pismo poslano njoj.
Imam tu neku, neobjašnjivu potrebu da svoj život zapišem u kratkim novelama, baš kao što je ova, ali koliko god se potrudio nisam nikada uspio da na papir utisnem nju.
Čak ni ime, ni prvo slovo. Ništa.

Nju koja je bolja polovina mog života. Nju u čijim se bistrim zdencima zjenica ogleda svaka putešestvija jednog putnika-ljubavnika koji se skrio u meni. Nju, tako moju, a tako tuđu. Nju čiji je šal sada udaljen više nego li daleke obale malih otoka na rubovima Azije.
Nju koja, odlazeći sada, odnosi velike fragmente mog života, nesvjesna tereta natovarenog na njena krhka plćena, nesvjesna beznadežnosti odlaska tog malog ratnika, mehkog srca, na bojišnicu života i nepoznate ljubavi koja je tamo očekuje.

Ili sam to samo ja nesvjestan naši odlazaka u praznu noć, vedru i čistu poslije jake jesenje kiše koja sapire cijele avenije jedne duše?

18.08.2015.

Poklon

Pazim da ne polomim grubim nasrtajima jednog sviđanja krhke prste tvoje sudbine, koji obavijeni dimom štite ružin vrt što se plašljivo sakrio u tvojim grudima.

Neznalice će reći da je ljepota prolazna i da svijet broji samo trenutke poredane u ravnu crtu između dva datuma na spomeniku iznad našeg posljednjeg, jednosobnog stana sa ravnim krovom.
Kamo sreće, djevojčice moja, da oni mogu pogledati mojim očima boju jezera što se sakriše iza tvojih trepuški. Kamo sreće.
Ali moramo shvatiti, mišljenja su poput novca, svaka budala ih može imati, a tek rijetki znaju upravljati njima.
Napadno ili ne, možeš kazati i da sam dosadna lutalica koja hrli ka onom nedostižnom, ali ja koliko znam svi muškarci su takvi, teže da uhvate sunce nesvjesni da ih njegove zrake ubijaju poput crnih leptira pred uličnim svjetiljkama.

Noćas gasim svjetlo, tek jedan trak zore se provlači kroz stakla prekrivena zavjesama i osjetim kako se na duši veže neraskidiv čvor jednog ljetnog mimohoda. Vječno sam bio vezan za njih, dok sam onako marčelovski razmišljao o njihovim značenjima u mom životu. Sve do sada.
Tek sada sam otkrio da ovaj, za razliku od ostalih, znači jednu trajnu uspomenu, biser sakriven u školjci na videorekorderu jednog neurednog studentskog stana, prsten okačen o srebreni lančić na vratu bijele dame i zaluđeno srce koje hrli ka vječnom sjeveru ne pronalazeći ga nikada.

Eto to sam ja spram tebe.
Dječarac zagledan u stakleni kliker, šarenac, kojeg prekriva ledeno staklo izloga, sakrivajući ga poput posljednje nade od krišom zagledanih, zaljubljenih očiju...

11.08.2015.

Misao u magli

Kada ste dijete radničke klase najveći san koji možete imati jeste da uspijete u životu i da zaradite ogromne novce, kako biste pokazali svim onim zlobnicima iz djetinjstva. Da li zbog činjenice da sam dio ratnih generacija koje su ionako poremećene ili zbog neke greške na čipovima koji su umetnuti u nas, ali kao dio te i takve mase jedino o čemu sam sanjao jeste ljubav.

Ljubav, bezimena, sretna, bezbrižna i zanesena romansa, dio jedne duše spojene iz dva tijela, poput leptira i gusjenice, što se rađaju iz čahure da, napose, postanu jedno, gracioznost i muka spojeni u jednodnevni let.

Načuh negdje od starih kako pričaju da snovi nikada ne postanu vaša realnost i da ih obično gledate u ekranima ili u ljudima, ali nikada u svojoj kući, nego se vječito izuju tu na pragu kuće, sjednu i onako teški, stari koliko i samo vrijeme, izvade lulu iz jednog malog kofera nepoznatog sadržaja i zapale prastari duhan. Sve što osjetite od njih jeste zadah dima što se danima poslije, do naredne njihove posjete, osjeti pred prozorima kad god zamišljeni ugravirate prašinom neko ime od kojeg vas sudbina razdijeli.

Proteklih dana bijah dio jedne mase, što se okupila oko ideje da svoj svijet pokrene, pa makar i zalud. Divni neki ljudi, zanimljiva družina poput onog Grimovog četverca što se nekada davno zaputio u Bremen da postanu muzikanti, ali daleko bi to objašnjenje bilo od našeg toka. Uglavnom, ono što nama treba u svemu tome jeste samoća.
Pitate se kako se osjećati usamljen u masi ljudi?
Nije neka nauka biti tužan, niti oslušnuti korake jedne zaljubljene jeseni što se tetura iza ugla augusta, čak ni onda kada oko vas bubnjaju teške stope sadašnjosti i mase koja se njiše u ritmovima poput vrbe na povjetarcu. Nikada usamljeniji, kažem vam, nisam bio do tog trena. Nikada.

Da gledao sam mnogo ljudi, neke divne dame što su plesale valcer gipkim sjenama pod oskudnim svjetlima trgova i jedne najljepše zelene oči, sakrivene iza osobe toliko daleke i toliko nedostupne za ovo blago srce radničke klase, što lupa ljubavlju ritmove tuge.

Kratko ću ovog puta, nemam mnogo riječi koje bih istrošio za još jednu tugu. Previše sam ih izbrojao kroz ove samoće što se provukoše prvo u sate, potom u dane, da bi na kraju ovladale mjesecima i godinama, poput ponosnih kraljeva što diktiraju tempo cijelog dvorca. Možda je najtužnije biti mlad i mudar, udaljen od naivnost, isuviše razočaran u sve onda kada razočaranja tek treba da nastupe i svjestan nemogućnosti nepobjedive ljubavi da i sama ostvari jednu-dvije pobjede na megdanima što ih postavljate pred sobom.

Ali eto, šta je tu je. Život traži da i dalje koračate istim ulicama, istim tempom koji vam odrede po rođenju da vas prati do posljednjeg otkucaja.

Odlučih da ću ovih dana odsanjati jednu najljepšu ljubav sa ovim zamišljenim i nasmijanim zelenim očima što su me zamislile i natjerale da pišem priču za njih.

Odlučih i da ću jednog maglovitog, ljetnog jutra koje me čeka otići zasaditi jedno drvo, urezati inicijale u njegovo sjeme i čuvati ga od ljudi. Možda jednog dana, nakon što izbrojim trenutak zadnji, izrodi za neke druge klince jednu ljubav, kakvu ova današnja stabla nisu mogla da pronađu za mene.

Možda to razumijem, kao stari Nestorov, gosn. Čeda i još jedan.

Druga razumijevanja mi ne preostaju....

17.05.2015.

Susreti (2)

Znate kako postoje one djevojke koje imaju izrazito izvajano tijelo, za kojima će se okrenuti svi znatiželjni muški pogledi dok ona, lažno nezainteresovana za sve oko sebe, šeće neku haljinicu kroz korzo, šepureći se pred svojim prijateljicama. A opet, postoje i one djevojke koje nenametljivo ljepotu sakriju u zdence svojih očiju, pa se na njihovom licu sva pitomost i dražesnost ovog svijeta ugnijezde, odajući neki prijatan osjećaj, zbog čega samo pažljiviji promatrači ostanu dosljedni promatranju tog remek djela prirode.

Eh, tako sam se ovog nemirnog i izgužvanog jutra pred amfiteatrom sudario sa pogledom koji je odavao jedan svijet, zamišljen i sjetan, nestvaran. Previše subjektivno ili ne, ali moj svijet se dijelio upravo na te dvije kategorije. Znam da pametnim glavama koje su izmišljale čas ovaj, čas onaj trend nikada nije bilo dovoljno u jednostavnosti sakriti svoje želje, ali ja vjerovatno moram zahvaliti Bogu što me podario tom sretnom okolnošću da sam zadovoljan i malim stvarima.
No, bilo kako bilo, tog sanjivog jutra zagolicale su moju maštu usne obojene vrelom višnjom, baš kao da sam se sudario sa naslovnom stranom jedne ruže, što se klatila na proljetnom vjetru, netom otrgnuta od sna, sa rosnim naušnicama i palim beharom, vjenčanim darom proljeća, koji se prosuo preko nje. Poklonih se toj pitomoj kraljici, što ljubav i snove čuva grubim trnjem od svih nepažljivih ljubavnika koji njenu ljubav kradu od zemlje.
Ali, vratimo se u ovaj betonski vrt pred kojim jutros iščekujem još jedno besmisleno tuce riječi, koje će izgovoriti silueta za katedrom, sakrivena ispod šešira kao da se boji da će mu studenti ukrasti neku teoriju Frankfurtske škole koju je tako bojažljivo čuvao.

Poremetio se moj nemir dok se pogled, u mimohodu, sudarao sa rijetkom pojavom u našoj galaksiji, rjeđom od Halejeve komete, koja je trenutak zasijala pred mojim očima, da bi se zatim sljedećeg trena skrila za izgužvani oblak bučnih studenata, koji bez cilja lutaju hodnicima znanja.
Rekoh li vam već, dijelio sam svijet na one dvije kategorije djevojaka, bučne namiguše što očijukaju sa nepristojnim i pristrasnim prolaznicima, strastveno dijeleći svoje tijelo, i zamišljene, odsutne čuperke kose poneke djevojčice, koja luta ovim svijetom u potrazi za daškom romansijera, što će joj pod čardakom pjevati sevdalinke i ružinim laticama posipati sokak kojim kroči. Dijelio sam, vjerovatno poučen pređašnjim iskustvima kada sam sretao djevojke koje su u očima nosile neki vatru ili koje su licem mirnim poput površine netaknutog jezera odavale osjećaj smiraja.
Dijametralno suprotna srca su obilježavala taj djevojački svijet, kojem se nikada nisam u potpunosti predavao, ali ovog jutra sam sreo jedno biće, čudnu jednu sjenu ljubavi, pod kojom su se skrili svi oni najljepši osjećaji jedne romanse, za kojima sam tragao cijelog života. Doduše, kratkog života, ali prilično istumbanog, ispreturanog i dezorijentisanog, poput mladalačke sobe koja skriva zemlju neotkrivenih čuda mladosti, prekrivenih rasutim razglednicama, pismima, izgužvanim majicama i prašnjavim, nikad otvorenim, školskim knjigama.

I tako, prošla je pored mene, dok sam se ja k'o moj Balašević upitao:

'Di je to drvo raslo, od kog' je tesana?
Da l' se pod njime neko nekada ljubio? '


Eh, moja lutko, kamo sreće da znaš koliko je trenutaka brojao ovaj ludak, što se sakrio pod pokrovom od moje kože, čekajući da jedna takva hrizantema izraste u ovom suludom vrtu svih gradova kojima sam kročio.
Milijarde i milijarde sekundi ne bi mogle da prebroje taj niz trenutaka, što se izvija pred teretom vremena, neizgovorenih riječi i tuge izmiješane sa mirisom ružinog soka i šarenih bombona nanizanih na konac, na koje me podsjeti svaki lančić.
Baš sam kukavica. Romantik što izvan riječi ne zna pokazati svoju romansu i zaskočiti jedan san, krišom ga staviti pod mantil i čuvati u njemu dugokosu djevojku, koja se mazno proteže na mojim grudima.
Mislim da će profesor S. morati sačekati neko drugo predavanje u kome će ovo pažljivo uho počastiti raznim teorijama jedne zastarjele nauke, budući da ovog jutra nikako ne znam i ne umijem da pređem preko praga, preko kojeg je kročila ona, ali ni preko svoje sujete i bojazni da otkrijem jednu novu ljubav, jer sve stare su bile samo bol.

Znam za Garfield koji uvijek odiše tugom starih romantičara, a i muzika koju puštaju dok jutarnja izmaglica viri kroz prozore se uvijek nekako poklapala sa mojom sjetom, koja se miješala sa vjetrom želja i nadanja, sto ih nikada neću znati ili smjeti ostvariti.
Želje i nadanja koja danas neće vrijediti ni pišljivog penija dok njena sjena bude titrala kroz dramu koja se odigrava na pozornici mojih misli.
Kofein i dim cigarete su prijatelji zamišljenih srca što se boje da ne prespavaju život, a sam život ne znaju da artikulišu kroz svoje emocije.

Hajde, ako ništa, brojat ćemo danas sve tuge. I to je nešto.

Jedna, dvije, tri...




Dio treći uskoro...

 

Stariji postovi