14.01.2019.

Mimohod

Sjetne su, na obodima tuge prošarane tek pokojim daškom ljeta, posljednje augustovske noći koje već godinama ubrajam u najavu širokog, zlatom obojenog sokaka jeseni što se, poput neke skitnice, navlači pred naše korake. Vazduhom trepti olovni dah sjeverca i osjete se tople kiše koje doziva posljednji pun mjesec što se, kao tužni putnik, učahuren u žuti kaput, prevlači preko oblačcima prošaranog neba.

Otkinule su se od duše već mnoge jeseni i mnoge korake prebrojalo je ovo tijelo sazdano od zemlje i vode u kom sam zarobljen i u kojem sam nosio skrivene riječi kroz šuškavi asfalt prekriven šarenim kaleidoskopom lišća i pokojom kapljicom rose što se lješkarila na suncu. Ma koliko žarko žudjeli za vječnim ljetom, sudbina se u našim životima postara da, makar kakva, naša duša naiđe na jesenju sjetu, divan na kojem se, prekrštenih nogu, baškari ljubav dok bježi od skrivenih strasti istrošenih prethodnog ljeta. Baš jedne takve noći razbijao sam dimom cigarete besan put do utočišta za istrošena tijela koja bez antibiotika ne bi mogla preživjeti mnogo trenutaka, dok se promjena vremena provlači kroz kosti, teška kao slutnja o prolaznosti i vječito mišljenje o usamljenosti.

Navikao sam, iako mlad, već na takve zloslutne doboše hitajući sa samo jednom mišlju - makar na tren pobjeći od uzroka, zaliječiti simptome i ne misliti na bilo šta do narednog jutra.

Takve noći, prema nepisanom pravilu, nikada se ne završavaju prikladno, niti onako kako bismo mi željeli, no opet su one naše i vrijedi ih prihvatiti ma kakve bile, sklanjati u njima zamućena jezera slutnji da će nešto loše doći, bez trunke sna. Nekada sam u njima vapio za jednom zgrčenom prilikom koja čeka topli zagrljaj i poljubac u čelo na klupama mladosti, dok je mladost, poput djevojčice bijelih, gipkih ruku, poučenih origami tehnici, svijala brojne figure i figurice naspram mene. Ali večeras mi je samoća itekako prijala. Nosio sam je, skrivenu pod miškom poput knjige koju ću sačuvati za vikend, čeznutljivo prikrivajući je od poznanika koji bi mogli poneki naslov pogrešno protumačiti, bez ikakvog povoda.

Prenuo me iz takvih misli sudar sa hladnim metalnim oklopom apoteke u kojoj sam tražio svoje utočište, pa sam brže-bolje pohitao ka zvonu, ne bih li prikrio svoju šeprtljivost. Ipak, kako to obično biva, kroz prozorče na kojem sam dobijao svoju redovnu dozu bijega od glavobolje, moj pogled se sudario sa neobičnim očima, iz kojih su suosjećanje i neka neobična vedrina tekli na ovu stranu metalnog kaveza.

"Dobro večer. Izvolite"...

Riječi su prošarale kratkotrajnu tišinu koje nisam bio ni svjestan, a koja je opila prostor i vrijeme u kome sam se tada našao. Riječi popraćene blagim osmijehom, onakvim kakvog ne bi mogao opisati ni najbolji poznavatelj riječi ovog svijeta. Još jedna djevojčica s one strane ulice, kojoj miriše koža i čiji nedohvatljivi svijet ću morati da upoznam, pomislih dok sam spriječavao svoj mozak da prebrzo reagira i traži, bez recepta ili ikakve preporuke taj kratki osmijeh koji bi napajao dušu.

"Neki analgetik koji će mi donijeti takav osmijeh kao i vama, mlada damo", odgovorio sam, već smušeno preturajući po zadnjim džepovima pantalona u potrazi za novčanikom, dok se onaj osmijeh nakratko zadržao na obodima mog pogleda, da bi zatim nestao među blještavo bijelim kutijama sa skrivenim začinima i ljekovitim biljem.

Kad bi samo znala da sam upravo za takve osmijehe nekada nosio cvijet u unutrašnjem džepu sakoa, kao poklon za čeznutljive djevojčice čije oči zaiskre pred mojim. Vrlo rijetko sam ih sretao, a tako teško sam im prilazio tražeći neki kontakt kako bih upoznao dušu koja se skriva iza takvih osmijeha i uglavnom, kao prema nepisanom pravilu, na nekim čudnim mjestima gdje to vjerovatno ne bi bilo ni prikladno.

Baš kao i večeras, dok se iza ovog kaveza skrivao osmijeh koji odgovara pogledu punom pažnje dok se stapa s njenom kosom, onaj koji prvo primijetiš u očima, pa tek onda na usnama. Takav da ga vječno pohraniš u memoare duše, s onu stranu zamišljenog svijeta, u koju niko ne proviruje bez velike potrebe. Pitam se da li bi ikada neka svemirska taština došapnula takvoj jednoj djevojčici kakva je večeras naspram mene da moje oči žarko žele nakon ovog susreta barem još nekoliko puta gledati njene usne kako se miču u savršenim konturama dok izgovaraju riječi stopljene s osmijehom, razmazujući jarki karmin na sebi. Kao i mnogo puta do tada moje taktiziranje i iščekivanje da takve riječi uputim onoj drugoj strani i sam obično me dovedu do trenutka u kojem prilika nestane i sve postane čekanje onog što nikada neće doći - da se jedan takav osmijeh zaustavi na mom licu.

A tek kako su čekanja tako težak momenat čovjekovog života, ponekad tako dražesna i ljupka kao ono iščekivanje prvog poljupca najveće prve ljubavi pod svodovima starih krošanja gradske aleje, a ponekad tako teška kad im dopustimo da se rasprostrane među ljudima u krivom trenutku da samo pokvare odličan trenutak od prije.

No pitam se, šta bi bilo kad bih sve te svoje krive trenutke i sjećanja zamijenio prosječnim "uletom", tražeći ponovni susret, pozivajući taj pogled koji sretnem u mimohodu da mi se pridruži u ponekoj šetnji, na jednoj kafi, da podijeli sa mnom večeru pod svijećama ili zamišljene poglede u dalek, noćni svod neba što se nadvija nad našim svijetom. Samo taj pogled i taj tren u kojim se raspukne pažnja prema svemu ostalom, ali tako jak osjećaj koji te natjera da razmišljaš ko li su ta lica što ti udube lobanju i koja nas natjeraju da promislimo da li bi naše poznanstvo nekada razbilo jedan planirani atom sudbine i otvorilo neobični drugi svijet.

Mnogi od nas, vjerujem, vape ispod kože i kore da u njihovoj okolini postoji neka srodna duša koju će sresti, no da li je to baš ona. Odakle je, zašto stoji baš ispred mene, iza ove metalne ograde večeras? Da li ima dečka ili je upravo prekinula s nekim kretenom koji ju je varao dok joj je lažno obećavao brak i sretan život. Možda je samo nesretna od života, pa sve to osmijehom prikriva, a možda zaista buja u njoj neka neobična ljubav prema ljudima. Ili se pak ovog jutra probudila sa prstenom na ruci, dok je on klečao pored kreveta posutog laticama ruže i tražio od nje da promijeni prezime ili samo na svoje doda crticu, baš kako bi njoj odgovaralo.

A možda daleko od toga, možda u očima ubice idealna žrtva, a možda daleko od te moje zamišljene morbidnosti. Možda bi meni bila Ta i ja njoj Taj. Možda bismo znali kreirati naš raj. A možda i ja samo drijemam na javi, tražim nešto što nikada neće postojati. Ili, pak, hoće u mojim snovima, daleko od zajedljivih pogleda okoline, zloslutnih komentara nesretnih i onih kojima život izgleda kao tamnica prepuna loših osjećaja.

A možda i postoji nada. U jednom od onih jesenjih sokaka, jedne od godina ispred nas, jedne od večeri, van metalnog kaveza, van naših tijela, van svijeta koji nas svojata tupim tjelesnim potrebama. Na onom Mjestu za dvoje, tamo gdje se osmijeh stapa s pogledom, gdje duše udišu opojne mirise emocije.

Tamo daleko, gdje stoji ispod prastarog hrasta, dok joj nadraže martinke prekrivaju zlaćani listići jeseni, dok njen osmijeh nestrpljivo čeka sudar naših pogleda spreman da se rastopi u najlepši prasak zvijezde padalice koja ispunjava naše želje.

Dok se kao razdragana djeca smijemo našoj zaljubljenosti, od začetka do staračkih bora. Možda...
17.12.2018.

O pahuljama

Draga moja,

Proteklo je već mnogo vode onim rijekama pored kojih smo prolazili susrečući se svakodnevno, namjerno ili ne, otkada tragam u besmislu vremenskih slijedova što promiču pored mene za nekim tajnim odgovorom. Proteći će vjerovatno i mnogo više dok ne uspijem da odgonetnem tebe u svojim grudima i cijeli taj sivi talog tuge što se svakodnevno sve više nakuplja na mojim, ionako teškim vjeđama i odvlači moj pogled od svijeta.

Još jedan decembar je zakucao na vrata mog života i još jednom će praznici protutnjati kroz njega, ne obazirući se mnogo na tužne sonate što ih odsviram u polutami autobuskih stanica, dok se snijeg nakuplja na obodima mog šešira. Sudario sam se upravo ispod njega jedne noći sa tvojim pogledom, ali više nisam mogao kao nekada ocijeniti da li me taj pogled osuđuje jer sam te zavolio ili pokušava da shvati moje tuge. Pitam se od tog trena da li se ikada, kao ja, sjetiš svake izgovorene i ispisane riječi, da li ponekad razmišliš o najljepšoj noći provedenoj van cijelog našeg haosa i ljubavi koju je naprasno odlučio prekinuti jedan oktobar.

Misli samo haotično viju kroz vazduh, liče mi na snijeg koji se ove noći spušta na grad, poput tuge koju si ti spustila na moje srce tim anđeoskim rukama, bijelim kao najljepši sedef. Znam da su mi oni mudri govorili kako svaku pahuljicu na ovaj svijet spusti po jedan anđeo, ali nisam mogao ni sanjati da će tako zažareni poljupci jednog anđelčića izazvati najžešću zimu i zalediti osjećanja u jednom trenutku, poput daha koji traži svoj put između mog šala i ceste kojom kročim.

Nikada hladnija zima, vjerovatno, neće zabijeliti moj svijet i nikada kao sada neću promatrati djecu kako se raduju bijelom pokrivaču, zamišljajući kako bismo i mi, poput neke velike djece, jezikom hvatali pahulje u letu, smijući se dok živimo jedan san. Ne, ne bih sebi nikada dopustio da u cijelom tom neredu zatražim srca koja kucaju isti ritam u istom sekundu, na isti način. Ne bih dopustio ni potragu za beskrajnom ljubavlju, koju nikada niko nije znao cijeniti kao ti. Ne bih tražio ni svemoćne svjetove sastavljene od dvije duše koje se spajaju u jedno. Ma ne, ništa od toga. Samo bih ponekad bio sretan da mogu ukrasti poneku pahulju koja se topi na tvojim usnama, skidajući s njih karmin, dok se smiješ, sakrivena pod kapom, zaštićena od zime oklopom mojih ruku na tvom struku.

Kamo sreće da taj san neću gledati samo na projektoru mog pokrivača i svakog narednog jutra buditi se, tragati za prvom jutarnjom cigaretom i njenim dimom pokušavati da odagnam tmurne misli koje govore kako ću i ovog popodneva lutati ulicama grada i dopuštati pahuljama da prekrivaju moje trepavice, onako tužno, sjetno, bez nekog reda, dok tragam za nekim zalutalim pogledom. Bez tebe sve što znam učiniti jeste navuči kaput i sudariti se sa toplinom koja izbija iza vrata mog najdražeg kafića, te oaze koja mi pruža mogućnost da se uz topli kapućino zadubim u ljubav parova koji se šetaju onim ulicama na kojima smo mi trebali biti te noći.

I opet će Whitesnake na istrošenim zvučnicima Moviea odsvirati poznatu melodiju, i opet ću u toj melodiji prepoznati Here I go again, i opet ću zamoliti mjesec da ti i ove večeri na nekom tvom djeliću neba ispriča jednu, već prošlu ljubav, koju skrivam zajedno sa tvojim ukosnicama negdje na lijevoj strani kaputa.

Ponovo ću zamišljen sjediti pored prozora, gledajući lelujanje pahulja i čekajući da osjetim tvoje nježne dodire na svom vratu, a zatim poljupce koji poput latica ruže zasipaju moje lice, da se konačno smire na mojim usnama. Ponovo će sve biti kao nekada, samo naše ponovo više nikada, pahuljo moja.

A onda će za bis te noći, uz posljednje palidrvce koje se žari pred cigaretom zaglavljenom među mojim usnama, srce udariti doboš propale nade i negdje u vazduhu će, zajedno s vjetrom zalelujati glas Pjevača, gitara i pjesma koja govori kako će Jutro promijeniti sve.

Samo da mi je vidjeti to jutro, tu zoru koja svija svoje gnijezdo na krovu moje kuće i raspetljava, strpljivo poput majke, Gordijev čvor u koji si smotala moje emocije suzom na rubu svojih usana i poljupcem koji je u misli utkao posljednje zbogom.

Samo još toliko tražim od ovog svijeta, samo još toliko značaja da mi pokloni, pa da se konačno iz ovog tmurnog stana mogu preseliti u onaj vječni, u kome odgovori nisu potrebni.

A do tada, ostaj mi dobro, mila moja.

Zauvijek tvog srca Podstanar.

05.12.2018.

Šta ću sa sobom?

Koliko istine u jednoj hronici jedne Ivane. Taman da se pronađeš u crnomorskom zalivu slova što se klate s ove strane ekrana...

"Šta ću sa sobom
Ako poželim da te nosim
U zadnjem džepu farmerica
Kao jaknu oku struka
Kao ukras u kosi
Šta ću sa sobom
Ako poželim
Da te šapućem na usnama
Dok ne postaneš balada
Dok se ne pretvoriš u tempo kojim će moje srce kucati
Šta ću sa sobom
Ako te pronađem jednog jutra
Na drugoj strani jastuka
Oslonjenog o moje snove,
Šta ako te je Sunce pre mene poljubilo
Pa se zato divno smeješ
Protežeš
Govoriš da ovo nije greh
Šta ću sa sobom
Ako osetim ljutnju
Što ti je krevet mali
Pa biraš da stanuješ u mojoj glavi
Što dopuštaš da te drugi dotiču pre mene
Što sa svakim trenutkom koji prođe
Sve više blediš
Što umesto tebe
Hladan vazduh mrvi moje usne?
Šta ću sa sobom
Ako osetim da zbog tebe
Želim da prekršim sve zavete
Obećanja i zakletve
Da skinem prsten sa ruke
Oslobodim se
Šta ću sa sobom
Ako jednog dana
Spustim sve probleme ispred tvojih vrata
Pustim da čitaš iz mojih očiju sve što ne mogu da izgovorim
Poželim da ti bacim uže da pređeš zidine koje nas odvajaju
I pitam:
Da li bi mogao da budeš samo moj?
Šta ću sa sobom
Ako mi budeš bliži nego bilo ko ikada
Šta ću sa sobom
Ako mi se nadaš noćima
Ako me pozoveš da bismo ćutali
Da bismo pomešali uzdahe
Šta ću sa sobom
Ako jedne večeri zaspim
Sa tvojim imenom među zubima
Ako dopustim
Da me gledaš umesto Meseca
Dotakneš vrat
Ostaviš užareni trag,
Šta ako krenem da te osećam
Kao da si stvarno tu,
Šta ako poželim da ti pružim ruke?
Reci mi,
Šta ću sa sobom
Ako smem sve
Osim da te ikada poželim?" (Ivana J.)
21.11.2018.

Suze

Čudno li je to kako ljudi odjedared postaju tuđi, pa se kriju od svog ogledala, onog čudnog nemira kojim ih savjest trgne svake večeri dok tonu u san nadajući se da će sutrašnji dan biti bolji, da će sutra neko patentirati gumicu za brisanje životnih grešaka. Eh, lutko moja, kako sam volio tvoj osmijeh i one dvije sjajne zvijezde padalice koje su završile na mjestu tvojih očiju. A sad? Brišeš me jer nisi bila u pravu. Brišeš da te slučajno prošlost ne bi pristigla na nekoj od tvojih putešestvija kroz razne svjetove. Ma taman da pobjegneš i u Narniu, nije daleko. Savjest grize taman kad misliš da si najudaljenija i najbezbjednija. Samo čekaj, vidjet ćeš već. I nema tog patenta koji će izbrisati suze na zaleđenom staklu jedne hladne, oktobarske večeri prosute k'o šaka zrnevlja. Za tobom.

18.11.2018.

Nikada više...

Nemoj misliti, lutko, da te i te večeri nisam primijetio kako marširaš između stolova, negdje krajičkom oka snimio taj džemper koji je skladno plesao s tvojim tijelom i noge koje privlače poglede svih oko tebe. Ne, glupo bi bilo ne priznati da sam jedva otrgnuo pogled od tebe i da moje srce nije presjekao novi udarac, no valjda tako vrijedi primati rezove mača za svoju Kraljicu, pa se nijedan heroj nije žalio na takvu smrt.

Ali, uvijek nekako uspijem da pogriješim i taj segment, pa se požalim jer ipak i takav mrtav hodim ovim svijetom i tražim neki smisao. Nikada, vjerovatno, nećeš saznati koliko su boljele tvoje posljednje poruke i ono neizgovoreno zbogom što se vječno sakriva po džepovima mojih kaputa, negdje s kremenom upaljača, da me sa svakom prvom jutarnjom cigaretom podsjete na sve što sam uspio izgubiti. Možda ćeš neke od narednih večeri i pomisliti šta bi bilo da su drugačije ona sudbinska zrnca propala kroz pješčanik i da smo se sreli neke druge noći, na nekim drugim meridijanima. Možda ćeš nekada i promisliti šta da uradiš sa mojim srcem što sam ga okačio na tvoj džemper i pustio ga da plovi baš tamo negdje zajedno s tobom, u svijetu kojeg nikada neću biti dio.

Mnogo sam pametnih sreo od posljednje mjesečeve mijene i mnogo je vode prešlo preko brane koju sam bio prisiljen staviti na onaj čudnovati put emocija. Ali svejedno, ne prođe nijedna noć da se barem jednom ne sjetim tvoje fotografije skrivene u mom mobitelu ili ukosnica u mom novčaniku koje si zaboravila u autu. Pitam se da li barem ponekad osjetiš da mojom sobom još uvijek lebdi tvoj miris i da brojim trenutke dok tjeram nesanicu sa stropa? Nadam se da ne, jer bi onda morala i osjetiti svu tu bol koja se nakupila, kao i nemoć da se napokon uspravim nakon što sam posrnuo jednog od minulih oktobarskih dana, tako nesrpetno, pred tobom.

Sjećaju me sva ta razmišljanja na tvoje suze, tužno lice koje se zauvijek odvaja od mojih dlanova i poljubac na retrovizoru dok se poluosmijeh skriva na tvojim usnama. O, da li si ikada znala kako će teško biti ostaviti ljubljene negdje s druge strane mjesečeve sonate i pustiti ih da plove sami niz rijeku ispresijecanu kanjonima, klisurama i vodopadima iz kojih još niko živu glavu nije izvukao.

Znam, zalud i ove riječi i zalud želje da se barem još jednom prstima prošetam kroz tvoju kosu, da se mazno uljuljkaš na moje grudi i ispričaš mi kako si danas nasmijala nekog novog kupca dok si ga očaravala ljubavlju prema svom poslu. Da još jednom osjetim tvoj dah na svom vratu i zagrebem usnama svježe nanesen karmin koji se ledio pred vjetrom što sa sjevera nosi nepoznate tuge.

Nikada nismo zaplesali, nikada nismo šetali daleko u zalaske sunca vjerujući slijepo kao djeca da ćemo jednog dana moći prošetati ispod duge poslije nove ljetne kiše. Ne, nismo zajedno uspijevali ni dočekati jedno ljeto. Ni jednu zimu. Ni nove godine, sve one silne praznike kada se ljudi najviše vole, kada ljube srcima i vole dušom. A kao da smo pola života bivali jedno, kao da smo sjene kačili na razglednice iz brojnih gradova i pismima slali poljupce onima koje smo ostavili da bismo jedno drugo mogli voljeti.

Znam da sanjam kao ludak da jednog dana budem Heroj ulice i to baš one tvoje, tamne, na čijim pristaništima sam nasukao svoje lađe i nakon kojih više nikada neću s ponosom razapeti jedra nadajući se da će ih vjetri nositi do tvog pustog ostrva.

Nikada više, lutko moja, jednog sna o tebi. Nikada više riječi koje znače ljubav. Nikada više tebe, osim u meni. Tek poneki skriveni pogled u mimohodu, tupi udarci u srce i bol od koje se pobjeći ne može.

Nikada više...


Stariji postovi