06.11.2018.

Šapat

Kad bi šutnja mogla pričati vjerovatno bi najviše istine o nama rekla. Ili o samom meni, budući da o nama više ne mogu govoriti, niti smijem, niti imam prava na to. Ma koliko žudio da jednog dana razbijem tu tužnu tišinu svakog narednog koji se niže o tanan konac na lančiću vremena sve sam svjesniji da to više nikada neću niti moći, niti smjeti učiniti.

Ma koliko žarko žudio za tim da dijelim sudbinu baš s njom, da se okušamo zajedno u toj vjerovatno jedinoj životnoj disciplini u kojoj nije moguće predvidjeti niti jedan naredni potez, niti odrediti taktiku kojom se može stići do cilja vrijednog cijele žrtve, samo mogu sebi pobrojati poimenice sve razloge zbog kojih to ne smijem učiniti.

A vazduhom tutnji težak, olovni dah sjeverca. Potmulo doziva kišne kapi i snijeg, donoseći sjetnu, zimsku harmoniju pred vrata starog drvenog orkestra u aleji mog života. Ja uporno stojim pred tim drvećem, u sakou na čiji rever je priljubljen tek jedan izblijedjeli tračak jarko crvenog karmina, baš onog kog je te noći stavila na usne vjerovatno promišljajući da će mi se tako više svidjeti. Nije znala ili nije htjela da zna da je mogla iz tamne ulice došetati bez ikakvog detalja na svom licu osim jednog poluosmijeha. Možda će se jednog dana i sjećati koliko sam volio kada ga smjesti na krajičke usana i zagolica moju maštu tražeći od nje da otplovi u budućnost i prati njeno lice u ogledalu mojih očiju sve do beskraja.

Ne sjećam se ni da li smo te noći stigli razmazati taj karmin, koliko je njega ostalo na mom vratu i da li je uopće doživio da bude svjedok jednog tužnog usuda. Sjećam se tek suza koje se prelijevaju preko rubova očiju, maskare koja se rastopila na njenim kapcima i usana koje se grčevito bore da sakriju sjene tuge koje prelaze preko njih. Sjećam se i mjeseca o kom smo toliko sanjarili, a koji se baš tog trenutka odlučio provući samo sebi znanim putevima kroz krošnje drveća do naših glava i njen sjetni pogled prikovati u jedno parče neba na kom su se te večeri zvijezde odlučile poigrati prašinom iz davnina.

Sve do tada mislio sam da svako jutro ima smisla, da nas uvodi u novi dan, no otkako se posljednje zbogom otkinulo od naših tijela prema nepisanom pravilu jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, na kom pokušavam pronaći lice sakriveno u mom srcu. Potom se ritualno odšetam do prve šoljice kafe i razabiram po glavi sve što je ostalo od nekoliko toplih dodira i burne noći kojom smo ozvaničili početak našeg zajedničkog kraja. Ponekad neko od poznanika u prolazu potegne revolver zvani čežnja i pokuša nanišaniti desnu srčanu klijetku, baš onu u kojoj čuvam Nju. Vješto se sakrijem iza psovki i povika o nečemu besmislenom, samo da ne bih morao i tada da pravdam svoj ples po rubu jedne ljubavi svakom dripcu koji se usudi da zagrebe ispod površine.

Nijednog od tih jutara nisam maštao o kući sa bijelom ogradom, ispunjavanju njenih želja kako bi se skrasila na selu, daleko od svih, niti o djeci koja se igraju na trijemu čekajući da kiša prestane kako bi se pozabavili baricama u našem dvorištu. Ne, nisam bio ni blizu tih misli, ne bih to mogao njoj ni otkriti kako bih vrlo rado zamijenio svaku prazninu koja nastane na njenim prstima lijeve ruke. Ni blizu toga, samo sam se nasukavao po različitim obalama prošlosti, glumio kako bježim od onog neizbježnog, sudarao se sa svojom siluetom pred jutarnjim izmaglicama i žudio da se barem još jednog trena njene ruke stope sa mojim dlanovima.

Uspije se poneki pramen ušunjati u taj mikrokosmos, tek da me podsjeti da je umjetnost Humphreya Bogarta za mene iščeznula i da sam romantizam ostavio na pragu kuće neostvarenih želja, poput novorođenčeta kome sam želio neki sretniji život. Lutke moje, nisam ja pisao takve priče, ali onog malenog miša kog skrivam po izrešetanim stanicama srca ne može zamijeniti nekoliko sladunjavih riječi i pogled ispunjen požudom. Takvih trenutaka je i previše pa mi se čini da sam desetljećima zarobljen na jednom mjestu, a noge kao u živom blatu ne osjete da se izmiče tlo pod njima. I sve što uspijem tada jeste ugurati tijelo u Renault mog oca, pobjeći put slabo osvijetljenih ulica i kao slučajno zalutati u okrilje našeg skrovišta. Tada prsti počinju šetati po ekranu, prebirući po galerijama, mapama, porukama i imenicima, pa se povuku do njenog broja, kojeg kao nikada nisam uspio upamtiti. Tek jedan šapat bio bi dovoljan, ali dodirima dozvolim tek da zatitraju na vršku slušalice, pustim da jednom tupo odzvoni u mom srcu i da se cijele noći odbija rezak udarac upitnika o zadimljene hodnike misli.

Hoće li se sjetiti? Baš tog osmog? Barem porukom? Osmijehom? Ili će prešutjeti i zaplesti tugu u moju kosu i kaputima dati do znanja da će ove zime tragati za kapima kiše kao za jedinim pravim prijateljem, navikavati se na vlagu i crna vlakna natapati onim nepresušnim izvorom podno zjenica. Ko zna?

"It makes me wonder It, really, makes me wonder..."

06.11.2018.

Nedokučivo

Presušile su riječi. Nestale u besmislu. Tavorim bez cilja kroz nešto što se nekada zvalo život. Ne postoje te poruke na mobitelu koje bi me razvedrile. Ne postoje pogledi koji znače bilo šta. Ne postoji ljubav, ne postoji osmijeh, ne postoji ništa...

Samo tupe misli, bol u grudima i nekoliko pitanja. Zašto? Je li sada sretna? Je l' se to zove ljubav, majku mu?!?


"Staring at the bottom of your glass
Hoping one day you'll make a dream last
But dreams come slow and they go so fast

You see her when you close your eyes
Maybe one day you'll understand why
Everything you touch surely dies

But you only need the light when it's burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love her when you let her go"...


04.11.2018.

Jebi se...

Možda na drugim lokacijama, možda sa drugim imenima, možda sa nekom malo drugačijom vikendicom. Ali je to otprilike to...

"Jebi se, Nina.
Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti.
Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.
Jeb'o te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige.
Jeb'o nas oboje smisao za kombiniranje.
Jeb'o te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.
Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli.
Jeb'o te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.
Jeb'o te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici.

Jeb'o te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.
Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici.
Jeb'o te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja.
Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ.
Jeb'o želju da budemo sretni.
Jeb'o nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo.
Jeb'o opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru.
Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.
Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše.
Jeb'o Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan.
Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.
I jebeš dnevnu svjetlost.
Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje.
Jebeš to što si moguća iznimka.
I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to." (M.T.)

01.11.2018.

Bio sam jednom ljubav

Odakle početi, pitam se ili je već vrijeme tražiti kraj svemu? Nekako teško na srce mogu računati ove jeseni, dok se dani skraćuju, a lišće bespovratno odlazi u jedan od ovosvjetskih bezdana. Teške su mi sve te jeseni, cijela ta šarena slika koja će uskoro biti prošarana sivo-bijelim nijansama jedne zime, no nijedna se ne može porediti sa takvim oktobrom u kojem su tuga i sreća potresali jedan mali svijet u koji sam toliko ulagao. Kao baklja koja se ugasi pred najtamnijim dijelom pećine, kao posljednji komad hljeba koji ispadne iz ruke gladnog i nemoćnog starca.

Znam da će mudri reći kako je pametnije sve te tuge sakriti i od drugih i od sebe, misliti na pozitivan svijet ili mislima o mnogo gorim stvarima odagnati sav taj bol i očaj nemoći koji se stvori u čovjeku. No, pitam se, koliko je njih osjetilo ljubav ispod svoje kože, koliko je njih trnce na tijelu poistovjećivalo sa jednim pogledom i da li su se ikada sudarali sa zidom koji su sami izgradili u svom životu. Mnogo će vode proteći prije nego li nađem pravi odgovor na sve to što osjećam i prečesto sam zabrinut da nikada neću uspjeti odgonetnuti zašto sudbina dovede čovjeka do tog trena da mora otjerati od sebe nekog koga voli. Ili još bolnije kada ta ljubav postane obostrana, neraskidiva, prejaka da bi se o njoj moglo samo prestati sanjati.

Jednog 30. oktobra, jedne od ovih godina, vjerovatno ću se sjetiti da se mjesec prošunjao svojom svjetlošću kroz drveće i precizno kao hirurg secirao moje srce, odstranivši iz njega onaj mali točkić što mu daje takt. Bez anestetika, bez da je mnogo mario kamo će s njim otploviti kroz nebo te večeri. Baš tog trena, baš tada odlomio se djelak mog tijela, odlutao u nepoznata prostranstva, bez nade da ćemo se ikada više sresti, barem ne u ovozemaljskom bivstvovanju. Sjetit ću se. Nadam se. Još mi misli nisu počeli krasti.

Čudne li su te plavokose sjete, ovlaš prošarane crnim pramenovima, koje se zabodu tako duboko na najudaljenije stanice osjećaja da ih više ne možeš otrgnuti ničim. A bole na svaku promjenu vremena, kao stara povreda, kao silueta koja se protrese u tvojim kostima, baš u onim u koje je ušla krišom, poput bjegunca od svog života i podsjete te kako mač ljubavi može zasjeći i onda kad taman pomisliš da si baš postao otporan na sve te pramenčiće kose okupane jutarnjom rosom.

I onda te sjete, na sve te riječi, na poglede koji su pričali više od bilo kog razgovora, na dodire koje više nikada nećeš ponoviti, od kojih ćeš, naprotiv, morati bježati. Pa i na poljubac pod nebom prepunim zvijezda koje ne nude nikakav odgovor, na osamljenom mjestu, daleko od svjetla grada, daleko od graje prijatelja, daleko od svega što bi moglo narušiti taj jedan trenutak. A onda i na suze koje se slijevaju niz njeno lice, ukosnice koje brižljivo čuvaš u novčaniku, a koje je baš te noći misleći o svemu drugom ostavila na sjedištu tvog auta.

I na riječi koje su se poput zahrđalih eksera zabile u grudi, onih koje govore da ćeš pronaći neku drugu, da zaboraviš na ljubav, isprepomiješane sa onima u kojima kaže da želi tvoju djecu, da je sreća onkraj tvog zagrljaja iako iz njega bespovratno odlazi.

Pitam se da li će me ikada išta više boljeti od dodira prstiju preko kojih je prešao tuđi prsten, onih koji će sutra s mnogo suosjećanja i milosti odgajati tuđe kćeri i sinove, onih koje više nećeš osjetiti na svojoj koži. Ili više od one lažne nade koju dajem sebi da bi se mogla vratiti, da bi se ta noć mogla pretvoriti u sve naše buduće, da će emocije šarati na našim prozorima najljepše vitraže jedne ljubavi. A opet od svega najviše se bojim da presuše izvori podno obrva, da nestane onih kapljica što su predviđene zanavijek. Tek tada bi sve izgubilo smisao kada bih izgubio tugu za njom.

A sve dok budem jutra počinjao pred oltarom romantike, na licu jednog plavog anđela s kojim srljam u sentimentalnost i koji je uvijek znao te prave dodire, te haljnice po mjeri i odjeću koja mnogo govori bit ću duboko tamo negdje sretan, u bajci. Jer naprosto znam da ću te oči vječno tražiti u svim drugim očima, da ću te riječi prešutjeti pred mnogim drugima, da će vječno pokraj mog uha titrati njen tihi jecaj i riječi "Volim te" koje izgovara na odlasku.

Onih usana kojima sam mogao šapnuti sve tajne bez da koristim kistove uljepšavanja. Onih za kojima ću posezati u čudan šešir mog srca svakog novog jutra, dok se krevetom okovan pokušavam sjetiti razloga da iz njega ustanem. Onih iza kojih su ostali otisci stopala mog srca kog više ne smijem slijediti...



09.07.2018.

Samo crtica

Pogrešan trenutak je pogrešan, pa taman da ga sudba iznjedri na kraj ove uboge lopte, što pluta po svemirskom terenu. I šta vrijedi tugovati i izlikama tražiti utjehu, kad ionako nismo mi birali. Izabrani smo da tog' trenutka, jednog toplog, septembarskog prijepodneva stavimo dlanove na istu knjigu. I nije to samo igra slučaja, djevojčice moja. Ne. To se, s onu stranu vremena, neko svojski potrudio da našim iskustvom nadjača naše mane. Sjećaš se stihova koji govore da, ponekad, odlazak ne znači poraz? Tek sada, pred pogledima koji izbjegavaju jednu davno izgubljenu ljubav, vidim šta je život želio da kaže tim mladim ljudima u nama. Nismo mi izgubili taj svijet, što nas je vodio pogrešnim putem. Mi smo dobili iskustvo što nas uči onom ispravnom. I zato, raduj se, draga moja, večeras. Raduj se pred mjesečinom koja okupira nebo s ove strane lopte. Ono isto nebo što nas je nekada spajalo. Večeras nam ni ono ne predstavlja dodirnu tačku, no samo puki djelić našeg iskustva. A tako veliko i prostrano, za nas male, velika moja.


Stariji postovi