30.03.2018.

Sjećanje

I dok se večeras neko raduje raznim pobjedama ili se razočarava izgubljenim bitkama, dok razmišljaju o događajima udaljenim i od jednih i od drugih hiljadama kilometara, ja zaustavljam jedan tren u mom satu na zidu i brojim njegovu repetitivnu veličanstvenost u sjećanju. Samo jedan tren, jedna slika čovjeka neobrijanog, sa ovlaš navučenom odjećom na njemu i malim, dlakavim psom na mom kalendaru djetinjstva što se šeću ulicom na toplom majskom suncu. " Samo uči školu! To je najbitnije! " - pratio bi taj hrapavi glas, nerijetko prekinut kašljem, moje korake kroz svako jutro sakriveno u mojoj nesanici koju sam trpao u svoju torbu krenuvši prema školi. I lavež tog crnog, dlakavog lavića što cijelog djetinjstva budi u meni strah i tjera me sa komšijske trešnje natrag iza velikih bedema moje male bašte. Večeras, sjedim na balkonu i promatram tu tužnu kuću što ove noći odiše gubitkom. A onda još jednom začujem poznati lavež jednog psa - lava i hrapavi glas što me pozdravlja, upozoravajući me da učim školu, da bi se zatim prekinuo kašljem i teškim uzdahom zaledio sebe za zid mog sjećanja. Ponovo gledam tu šetnju starih, godinama rastavljenih, znanaca pod plačnim nebom kroz našu novu ulicu što još odiše mirisom sjećanja na toplu dječiju ljubav prema tom liku, pomiješanu sa strahom od trčećeg laveža iza mojih leđa. Salutiram kao vojnik, dižem sve moje barjake, zastave i stjegove na bedemima male bašte velikog sjećanja za posljednji pozdrav jednom velikom vojniku iz armije dobrih ljudi mog djetinjstva. I vidim dvije siluete što plove kroz mrakom osvijetljeni kraj ove ulice. Zbogom.

07.02.2018.

Vozovi II

Trgnuo me je Barry iz još jednog sanjarenja, onostranog putovanja kroz svijet koji je moje emocije održavao budnim, a ljubav skrivao od prezerenih pogleda, prepunih bespotrebne znatiželje i bespotrebne lažne zainteresiranosti.

Srećom, Barry je poznavao sve moje navike, često i bolje od mene, te se zaustavio na onom pitanju koje je poslužilo kao zvuk budilnika

"Znaš prijatelju", počeh sneno "koliko tremora i boli skrivam na javi. Sni su jedini put kojim mogu slobodno koračati bez da se osvrćem i po ko zna koji put slutim da će neko ukrasti moje želje, brižljivo vezane za rep zvijezde padalice".

Začudno me gledao tek jedan trenutak, a onda se okrenuo i duboko zamišljen kroz prozor odbrusio:

"Svako ima svoje sne".

Poznavao sam njegove ljubavi koje su se uvijek nekako završavale himnama propalih veza na šankovima nepoznatih barova ili samotnim danima u stanu koje bi prekidale tek moje posjete tokom kojih bi mi objašnjavao da su mu oči crvene zato što je upravo rezao luk za svoj poznati gulaš.

Ma koliko i sam bio nesretan u njemu sam gledao inspiraciju koju je svaki put pronalazio onog trena kada bi upoznao novu životnu ljubavi. Neustrašiv poput viteza svaki put se hvatao ukoštac sa nebrojenim željama ljepotica koje bi se našle na putu, baš kao tinejdžer koji se prvi put zaljubljuje, koji trepti od svakog zagrljaja ili susreta poput latice ruže na proljetnom vjetru, a opet spreman pokoniti riječi, razumijevanje, snove, ljubav...

Ponekada imam osjećaj da današnje djevojke jednostavno ne razumiju da i muškarci mogu biti emotivci koji željno iščekuju da i one jednom džentlmenski priznaju njihov trud i zalaganje. Mnogo je riječi koje sam, krišom, čitao u Barryjevim pjesmama, a koje su otkrivale sjetu nakon što bi ucrtao novu recku na zid propuštenih ljubavi i prilika koje su propale iz suludih razloga.
Ipak, svakoj od njih, vjetrom u leđa, Barry je želio da budu sretne. Onako odistinski, bez prevelike pompe kojom bi im to pokazao, jednostavno bio je romantičar kojeg su, pred Bogom i sudbinom, koristili mnogi.

Sjećam se njegove posljednje ljubavi, prije nego li smo se otisnuli na posljednju turneju kroz turobne i zadimljene  kafane našeg susjedstva, okićene stolnjacima sa crvenobijelim kariranim uzorkom, jeftinim pjevačicama i mnoštvom likova koji su ličili na one pajtose iz filmova loše produkcije kakvi bez cilja sanjare o bogatstvu, slavi i čašici whiskeya iz Irske.

Ta njegova ljubav trajala je svega tri sedmice. Za svega tri proklete sedmice on je uspio postati zaljubljeni buntovnik, zatim čovjek spreman novu izabranicu svog srca upoznati sa porodicom, te najzad razočarani luzer koji je stajao pred još jednim vratima koje mu je sudbina zalupila pred nosom zbog natprosječnog truda.

"A volio sam je kunem ti se. Sjećam se da sam svaki svoj slobodni dan želio posvetiti njoj. Ne mogu mijenjati svoje srce, a ona to nije razumjela. Jednostavno to tako dođe kad ove moje odluče zagrljaje zamijeniti teškim riječima i napustiti me uz ona klasična pojašnjenja kako smo mi muškarci đubrad bezobzirna koja ne razumiju njihove osjećaje i koji su stvoreni samo da njih povrijeđuju. Nekako imam osjećaj da jednostavno ne postoji neka koja bi se potrudila da razumije moje osjećaje. Pitam se da li shvataju one kada nas povrijede. A volio sam je, kunem ti se", napisao je nekom svom neznancu, skrivenom u mislima, na zgužvanom papiriću koji sam pronašao u džepu njegovog kaputa, dok sam tragao za cigaretama.

I doista, razumio sam njegov bol. Nekako sam se prisjetio onih sjetnih pozdrava sa neznankom koju sam koliko još jučer držao u naručju, a koja je danas prolazila pored mene baš kao da ne postojim.

Doista neko tako može zaboljet, poput poeme nožem urezane na srce. Ali opet i dalje malene lađe plove željeznim morem pružnih prijelaza, sudarajući se s kazaljkama i nemilosrdno lomeći vrijeme preko naših leđa.

Toliko jako i brzo da često mislim kako je ponovo izgubljena nada da ću u još jednom januarskom snijegu brojati otiske stopa dok se, zagrijan kuhanim vinom i poljupcima, krišom provlačim ispod njenog balkona.

Ovako tek mislim da ću, vječno, poput starog mašinovođe, naboranog čela i s lulom među usnama, na putu ka hladnoj i praznoj hotelskoj sobi vječno promatrati kroz prozor kupea svijet koji promiče oko mene.

31.01.2018.

Vozovi

Pitam se da li jedna osoba toliko može boljeti da se čovjek osjeća kao zaljubljena tinejdžerka poslije prve velike ljubavi? Iako, možda, jesam romantik koji opijen putuje raznoraznim vozovima, potucajući ovamo i onamo po peronima koji zaudaraju na ustajalost, čežnju i rakiju od šljive, nikada nisam vjerovao da ću baš na taj trik sudbine tako lako nasjesti.

A bližio se jedan od onih završetaka godine koje sam toliko iščekivao da jednostavno prekrižim brojeve godine koja me teškim ožiljcima odgajala do neperfektnih visina. Zaspao sam u jednom od kupea sa izlizanim tapetama koje su, nevješto zalijepljene, visile na posljednjim nitima ljepila koje ih je vezivalo sa zidom, uljuljkan prazničnom atmosferom i zagušljivim, ali prijatno toplim vazduhom iz prastarih vagonskih radijatora koji su ostavljali otiske na prozorima.

Tek iz sna me prenuo težak udarac vrata kupea i smušeno lice djevojke koja se, skrivena iza smeđenih pramenova kose i zelenih zdenaca zjenica, u sebi ispričavala za nespretnost koja me probudila.

"Da li je slobodno", zatreperio je vazduhom drhtavi glasić, iza kog se skrivala neka čudna zamišljenost, protkana čežnjom.

"Naravno", odgovorio sam odvrativši pogled kratko ka prozoru, da bih samo sekund kasnije skočio uz psovku koja je još više prepala uznemireno srce naspram mene.

Debelo sam prespavao posljednju stanicu koja vodi do mog doma i sada mi ništa drugo nije preostajalo nego da sačekam povratak voza s njegovog odredišta.

Sjela je i dalje začuđena prekoputa, skinuvši sa sebe kaput koji je otkrio vitke noge i blago popunjeni struk, nevješto sakriven iza smeđeg veste, pa se nakon prekrštavanja nogu i čitave simfonije koju su prouzrokovali lupnjava njene torbe, šuštanje suknje i nekoliko uzdaha, okrenula ka meni.

Zagledala se u moje neispavano, ispijeno lice i tiho upitala da li se poznajemo od nekud, napomenuvši kako sam joj se učinio poznat.

Tada se i ja zamislih i u moru slika silnih stanica i čekaonica pretražih ovu živahnu siluetu. Ipak, morao sam odrično odgovoriti.

"No, to ne znači da ovog trena ne možemo promijeniti to stanje, gospođice..."

"Walyent. Amily Walyent", izgovorila je kratko i pružila baršunasti dlan, sa najmekšom kožom poput paperjastog jastuka u čiji dodir sam utonuo.

*******************

"Andy. Andy, koji ti je vrag", prenuli su me iz sna povici prijatelja koji je sjedio naspram mene u kupeu. "Koja Amily, o čemu buncaš? Ponovo sanjaš one svoje nedosanjane ljubavi".

Prenuh se iz sna i pogledah. Plutala je parna lađa kroz nizine, a u daljini su se nazirale tek pokoja kuća, ogromno dvorište ograđeno bijelom ogradom i snene planine koje su se svojom bjelinom nadmetale na horizontu.

Nastavit će se...

24.12.2017.

Božić je...

Zazvonila su svadbena zvona na Badnje veče i nisam stigao ni da se okrenem, a već sam bio stari momak na kojeg se bakice po ćoškovima sažalijevaju, govoreći kako su moje prilike već odavno prošle.

Nas dvoje sastajali smo se pokatkad, potajno, iz prikrajka priskakali jedno drugom u pomoć bez ozbiljne namjere da ugrozimo živote jedno drugom, ali uvijek na usluzi. Uz toplu kupku, večeru i duge, zamamne zagrljaje ispred kamina, dok jezičci vatre titraju po našim obrazima i tope se u kapljama uzavrele ljubavi. Eto takve su bile moje zime, zagrijane i zaigrane, daleko od pustohodnih prolaza svakodnevice i sakrivene od znatiželjnih pogleda starih parova koji bi komentirali kako si svoj damski šešir, kojim si se toliko ponosila, stavila nakrivo ili pak kako je moj šal zabačen kao da sam upravo izašao iz loše napisane priče za djecu.

A onda su ponovo zazvonila zvona oko mene i trgnula me iz sjećanja. Ne sastajemo se već odavno. Ustvari, na dva smo različita kontinenta obaveza i briga, što su nas otrgnula iz čežnjivog zagrljaja i protjerala daleko, van granica jedine sigurne domovine u koju se ulazi bez pasoša, a koja je omeđena srcem i skrivenim uzdasima.

Sjetila su me ta zvona na noć kada sam, smiješno, poput neke šeprtljave izvedbe Sherlocka Holmesa ulicama mog malenog Londona tragao za jednom salom za vjenčanja. Nikada me nisu privlačile isprazne ceremonije i vjerovatno bih vječno izbjegavao da makar i provorim kroz prozor jedne takve, bajkovite pozornice, da se na njoj te večeri nisi nalazila baš ti. Sakrivena u bijelu čipku i saten koji se prelijevao preko, do tada samo meni poznatih kukova,sa tamno crvenom kosom koja je, poput buktinje, plamtjela pod bijelim velom.

Tragao sam od ugla do ugla, prošao i negdašnjim svadbarskim sokakom, da bih se na kraju obreo pred ulazom C6, koji je u sebi brižljivo čuvao 30 kvadrata uspomena, na koje smo nekada bili tako ponosni. Napokon jedan prozor, kroz koji mogu proviriti i pogledati u poznatu prošlost.

Dvije siluete, zaigrane u polumraku i udarci bosih nogu o parket boje meda, koji se savijao dok je po njemu titrao ritram požude i uzavrele krvi. Naokolo razbacane latice ruža i smeđi kaput, nemarno prebačen preko fotelje, na kojem su se još uvijek vidjeli tragovi snijega.

Gledao sam u to kino snova kroz prozorsko okno i vidjeh u sljedeći tren dugonokte prste kako se, poput otmjenih grofica, šeću avenijama jednog zatiljka, pa duž ramena, sve do drhtavih dlanova koji su ležali na plahti. Potom se začuo glasan kikot, zvuk upaljača koji je škljocao i šuštanje zavjesa pred mojim očima.

Prenuh se. Daleko sam odšetao ulicama snova i nisam ni primijetio kako se kazaljke stapaju u jednu tanku liniju, sve dok nije zabubnjalo dvanaest doboša na zidu.

Božić je, još jedan od mnogih. Ne slavim ga već godinama i skrivam se od brojnih ukrasa, svijetlećih zamki i fino umotanih poklona što se skrivaju pod jelkom. Polnoćke već odavno službujem na peronima sudbine i čekam kad će jedna od njih otrgnuti posljednju nit pred put na vječna boravišta.

Svaku božićnu pjesmu zamijene mi svadbena zvona i ponovo ih čujem kako u daljini slave jednu novu ljubav što se rađa s novim danom.

Dobuju i dobuju, u odlazećem zvuku koji se zakači tek za ušne resice pažljivih prolaznika. Dobuju. Daleko. Ritmom tvog srca. Koracima u decembarskom snijegu. Ukradenom ljubavlju. Pa onda sve tiše, šaptom bakica što oplakuju moju sudbinu.

Daleko od kamina, zagrljaja, smeđenih kaputa. Daleko od bijega s onu stranu ljubavnih zakona. Trideset i osam godina daleko od posljednjeg, neizgovorenog, zbogom.

Dobuju...

26.09.2017.

Jeseni mog srca

Stari se. Sve manje se osvrćem na život oko sebe i zamišljam kako sam samo sjena jednog od onih prošlih života koje sam živio. Ne, nisam pogriješio. Jednog od onih života, jer sam uvijek pogrešno živio tri paralelna kako bih dostojno namirio sve potrebe svog bića da bude skrušeno i tiho, a u isti momenat i kao razjarena zvijer koja trči od nemila do nedraga u potrazi za nedostižnim ciljem. Sjećam se vremena kada sam se s radošću laćao pera i stiskao kroz njega slova u one silne rečenice što su se ređale na policama moje životne ispovijesti. Više me ni to ne ispunjava. Postao sam jednogodišnji posjetilac svog životopisa i više ni sam ne znam za koji groš trčim svakog jutra kad zjenicama očiju poljubim zoru koja rudi oko mene i trči u zagrljaj novom danu. Možda to i jeste problem, to što i njoj zavidim jer ima kome pritrčati u zagrljaj, sačekati ga svaki put kad završi svoj posao. Nekog ko se nadovezuje na nju i daje joj svrhu svaki put taman kad pomisli da je istekla i da netragom nestaje u pučinama svojih jarkih boja. Bit će da je to, jer više nemam nade da ću nekada, u nekom od ovih svjetova, pronaći osobu koja bi bila barem jedan dan svim zorama koje doživim. I ne mislim da je problem u njima, tim djevojkama što nezainteresovano jure kroz život, ne misleći kako je ljepota u očima promatrača, nego u očima tupih i sivih ekrana, od koje se, bezosjećajno, odbija svaka patnja, sreća, tuga, radost ili bol ovog svijeta. Ne, greška je u meni. Vjerovatno su u mene, tamo potkraj jednog vijeka, stavili pogrešan čip koji im je pretekao iz drugih operacija, ne sluteći da će to na meni ostaviti ožiljke. Pa i sami kad pomislite, šta jedna tako malena stvar kao što je čip može učiniti čovjeku? Živim s njim već četvrt vijeka i stalno sam sebi postavljam isto pitanje, a odgovor tek osjećam o odbijanjima, u lutanjima, u traženjima nečega prošlog što nikada više neće biti. Tek svake jeseni, s dolaskom onih izmaglica što se noćima i jutrima šunjaju po ulicama, šutke navlačeći šareni šešir satkan od lišća i okupan hladnim kapima kiše sa sjevera, osjetim kako se još jedan dio otkida od mene. A ja te dijelove, više po inerciji, samo bacam u jedan ćup u kojem stoji i davno odbačena nada da bi neko mogao doći i bez poziva sastaviti te dijelove, zacijeliti rane što su se razmnožile tijelom i dušom, pa onim dugim, maznim dodirom preko potiljka udahnuti malo ljubav u ovo istrošeno srce. Već godinama ne pišem, a posebnih razloga nema. Tačno sam rekao - nema, jer nema ni ljubavi, nema ni ljudskosti, nema ni nade, ni zanosa, ni čestitosti, ni sreće, ni poštenja, ni... Ničega nema, tek pokoji tračak prošlog vremena koji mi pokaže da sam mlad ostario i da ne vjerujem kojekakvim lažnim i tričavo obojenim spadalima što pokušavaju za interes prodati jedine vrijedne stvari. Nema ničega. Tek svaka jesen donese novi amblem s dalekog juga, razglednicu i zrnce pijeska kao dokaz o putovanju kroz svijet do našeg ponovnog susreta. Tek ona me se sjeti svakog septembra, kad lišćem zarudi u komšiluku mojih osjećanja i zamiriše neubranim čajem, cimetom i jabukama...


Stariji postovi