15.12.2016.

Kada tama ukrade uspomene samo svjetlo postaje lijek za bol

Oduvijek sam volio stare fotografije, znate one na kojima se emocije nisu mogle lažirati, na kojima su boje uvijek bile iste, crno-bijele. Te fotografije oslikavale su iskrenost jednog vremena koje su proklinjali oni koji su živjeli u njemu, ne sluteći koliko ćemo mi danas žaliti što nismo bili njihovi saputnici.

Ne tako davno ja sam bio jedan od takvih fotografa, snimao sam tvoje lice svakoga trenutka malim otvorom zjenica što su, poput vrijednog objektiva, sakupljale svaku zraku svjetlosti odbijenu sa bijele površine tvog vrata. Potom bismo te fotografije zajedno, stidljivo razvijali u tamnim komorama naših snova, dok bismo bježali jedno od drugog stideći se da priznamo koliko ljubavi sakrivamo, ne priznajući ni sebi, ni svijetu da se ljubav skrila među naše prste koje je samo potrebno spojiti. Iz takvog spoja uzgajanog na iskrenim poljupcima nastajala bi najljepša romansa, baš kao što i iz spoja zemlje i sjemenke, koja se uzgaja čistom vodom i suncem nastane ruža.

Sakupljao sam svaki komadić fotopapira svojih misli na kojima bi se zažario i najmanji kristal fotona tvog lika, dok bi se svjetlo tvojih tirkiznih očiju prostiralo zvjezdanim stazama mikrokosmosa što sam ga za tebe i sebe skrivao u srcu. Da, tirkiznih sam kazao. Nisi nikada dozvoljavala da ustvrdim kako se ti divni zdenci prelijevaju iz zelenih rijeka u plava mora, da bi se u okeanima tvoje zamišljenosti isprepomiješali do neprepoznatljivosti ovih čistih boja, jer si uvijek željela jednostavno imati boju očiju kao i svi, ne shvatajući svoju unikatnost.

Znao sam kolika je čast biti u mogućnosti promatrati to vrhunsko božije umjetničko djelo, tako prefektno izvajano izvana, a tako nestručno oblikovano iznutra, sa brojnim nepravilnostima koje bi se dale brusiti samo pažnjom i čežnjom što se u meni budila na samo jedan pomene tebe.

Danas nisam ni sjena takvog čovjeka. Nisam naslikao nijednu fotografiju već godinama. Zaboravio sam svaku vještinu koju sam učio promatrajući tebe, emocije su iščezle iz svakog dijela mog bića, a pocijepani su i svi fotopapiri na koje sam u budućnosti trebao da slikam naše zajedničke trenutke. Odlazeći prosula si bocu monotonosti i sivila, čije hemikalije su izjele i sve uspomene brižljivo čuvane i prikupljene na jednom mjestu.

Ne znam više ni tačku, ni slovo, ni atom da priljubim na bilo koji papir ovog svijeta.

Znam reći će mnogi pa što će ti stare, ishabane i progorjele fotografije koje više niko ne želi ni pogledati dok danas oko tebe sijaju razne ljepotice iz čitavih fotoalbuma što su prepuni šarenila i boja, kao da je svaki provučen kroz korijen duge tamo daleko, utapajući u sebe sve nijanse boja i ludila. Ko bi im objašnjavao, ne shvataju, danas je sve baš postalo takvo - šarena igra leptira koja prestaje sa prvim zalaskom sunca i prestaje postojati kao trajna čestica svemira, molekul iz kojeg bi se rađao jedan budući svijet.

A meni, ionako, tebe ne može zamijeniti ništa, ni lažirane emocije, ni otvoren svijet preda mnom, niti sve one koje mi nude da se zajedno s njima utapam u zajedničkim fotografijama što ih nule i jedinice ispisuju po tačkama ekrana, onako kako ko zaželi, bez prepoznatljivih mana aktera. U onim fotografijama okrečenim i osvježenim poput ograde do puta, iako se iza njih krije priča osrednje tarabe sakrivene sa one strane imanja koju niko ne vidi, u onim fotografijama što se troše na svaki momenat, bez štednje filma za kosmički važne događaje smrtnika kao što su rođenja, vjenčanja, ljetovanja i smrti.

Jednostavno, nakon tebe nešto je u meni puklo i ne znam da li će se ikada, u tami koja vlada oko mene, zjenice kao objektiv mog srca otvoriti i propustiti dovoljno svjetla da ispiše neke nove fotone uspomena na kožu.

15.11.2015.

Oktobar

Težak uzdah otkinuo se sa ispucalih usana, zakovanih za naborano, staro lice na kojem su se mreškale sunčeve zrake jednog tužnog i sjetnog oktobarskog popodneva. Sjedio sam na drugoj strani ulice, zaklonjen staklom prozora i ispunjen bukom mlađarije koja se ovdje u Movieu okupljala bezbrižna, nakon završetka školske smjene. Sjedio i promatrao siluetu jednog sredovječnog čovjeka, koji je hvatao posljednje svjetlo ovogodišnjih sunčanih dana na klupi ispod tužne vrbe, povijene tačno onako kako je bio povijen i bol u njegovom tijelu, vrlo lahko čitljiv sa njegovog lica.

Pitam se kakvu li sudbinu i kakva sjećanja krije to lice, koje je ovog dana okupiralo moju pažnju pridobivši me da ponovo postanem istraživač svoje bujne mašte. Čudna sjeta se skupila na njegovim obrvama, koje su časkom postale jedna cjelina, podigavši se uvis baš u trenu kad je pred njegovim očima zalepršala ljubav dvoje klinaca, nasmijanih i zaljubljenih kako to samo tinejdžeri mogu biti. Samac, bez mjeseca u očima. Bez ičega u očima, osim zjenica u kojima se ogleda samoća cjelokupnog svijeta i jednog lica koje je prestalo da postoji među očiglednim stvarima tog svijeta.
Ili se to možda samo ja zavaravam i vidim ono što želim, dio mog svijeta u tom njegovom ogledalu? Ma ne, siguran sam da gledam čovjeka kojeg je sreća napustila onog trena kad je sudbina potpisala ugovor za rastanak njega i njegove ljubavi.

Teškom mukom je podigao ruku, prelomivši čvrsti stisak kože i drveta, a potom je laganim pokretom potražio džep na svom kaputu, tako teatralno da bi vjerovatno i mnogi nepažljiviji posmatrači primijetili njegovu želju da prekrati svu mučnost samotnog vremena, a zatim je na bijelom dlanu zaiskrila sunčevim sjajem jedna drvena lula, sa metalnim vrhom u koji se postavlja duhan. Potom su se težak uzdah i dim pomiješali u masu koja se rasplinula pred njegovim očima, vjerovatno kao i njegov život, da bi nošena vjetrom najzad nestala pod svodovima obližnjeg drveća.
Uvijek su me zanimale te sudbinske mogućnosti koje ti može ponuditi samo jedan par očiju, što ih slučajno primijetiš u prolazu, a urežu se u sjećanje proparavši mozak onako kako dijamantska vršica proreže staklo, bespovratno.

Grozio sam se ljudi koji svoje sudbine protraće na prepričavanje tuđeg života i koje nikad nikakva osjećanja ne dotaknu, da makar i za jedan pedalj urežu ožiljak u njihovu kožu, njihovo sjećanje i njihove emocije, ali opet lahko sam ih pravdao vječnim ubjeđenjem da je lakše prepričavati život nego živjeti ga.
Prebrojavao sam trenutke na prstima neznanca koji se, sada već užurbano, meškoljio na klupi lupkajući o drveni naslonjač i zamišljao tu čudnu sudbinu koja čovjeka dovede u osamu. Možda je otišla sa drugim ili je pak prestala da bivstvuje svojim tijelom na ovom svijetu? Kakva li sad tuga pritišće ovog čovjeka pred mojim očima i kako li on vidi svoju budućnost, prekrojenu čežnjivim i neukrotivim snovima o odlazećoj sreći.

Čini mi se da ću vječno ostati uskraćen za odgovor o tome da li je bolje ostarjeti sam i navići se na tu nuspojavu životnih tokova ili je bolje samovati u starosti, onda kad te napuste svi koji su se s tobom zavjetovali na ljubav do smrti. Starim mlad i osjećam to suviše na svojoj koži. Nekako mi je previše i čudno da suosjećam sa tim neznancem koji se upravo sprema da napusti moj vidokrug, taman kad je preko mjere naborao moje čelo, što zabrinuto i bezuspješno pokušava sakriti tu empatiju sa njegovim neurednim licem, neuređeno jer ga niko više neće gledati sa punom pažnjom. Svi smo ipak isti, shvatam tog trena.

Za nekoliko dana tek će otkucati dvadesetprva godina na satu mog života i tek bih trebao da počem razmišljati o budućnosti, a samo sam preplašeni dječak kojem je potrebna ruka starije sestre da ga povede kroz školu života. A upravo to vidim i u njemu, neznancu, koji zbunjen od pomisli da sam preživljava samotne ostatke ljubavi, duševno gotovo stariji od samog života, kreira pod svojim kaputom dječaka, također preplašenog, usnulog i zamrznutog u trenutku koji je od srca otkinuo jedini vrijedan dragulj, što mu poput pčelinje žaoke život znači.

Ustao je sa svog mjesta, odvojivši pritom pogled od zemljanog ostrva u asfaltu u koji je netremice piljio sve vrijeme i pogledi nam se sudariše. Pokušao sam da skrenem pogled, kako ne bi primijetio da ga promatram, ne želeći da preplašim tu endemsku vrstu čovjeka koji u tišini, stoički pati i podnosi bol, a opet ne mogavši da odolim ljudskoj prirodi koja nas tjera da istražujemo i tražimo odgovore na ono što nas okupira buljio sam kroz staklo u daljine sakrivene na dugmićima kaputa, koje je neko brižljivo prišivao sakrivajući sve nedostatke tkanine. Nisam siguran da li je primijetio tu moju borbu sa pogledom, ali je negov pogled već sljedećeg časa počeo da traži zamišljene stope i brojao je korake koje je napravilo jedno nježno, bijelo stopalo kročivši ovuda, u moru asfalta prepomiješanog sa drugim užurbanim stopama koje su jurile put svoje sreće.

Težak uzdah ponovo se otkinuo sa usana, ali ovaj put mojih i nisam mogao da se otrgnem utisku kako ja njegovu životnu etapu već sada proživljavam, bez podrške ljubavi, boreći se sa vjetrenjačama sulude sadašnjice. Izostaje moj Sančo Pansa. Tragam za svijetlim tačkama svoje mladosti, ali moj dr. Watson je odlučio da ostane u kišnom Londonu.
Ljudski je kažu pitati sebe i druge, stalno propitivati, ali ponekad i šutnja učini svoje.
Tako sam želio, u ovom trenutku, upitati druge za mišljenje o ovim samoćama što se kriju u nama i pred nama, ali sam već sljedećeg trena shvatio beznadežnost tog pitanja i masu odgovora koji bi se patetično i bljutavo razlio kroz moje uši.
Odlučih prešutjeti. Kao i uvijek. A i teško bi shvatili drugi da samoća i tugovanje nisu kukavičko, nego dapače junačko djelo, koje stoički podnesu samo oni odvažni, spremni da prežive sve do suđenog časa kada će se rukovati s tijelom posljednji put, da dušom otplove put neba. Šutjet ću jednu molitvu da jednu moju, sumornu popodnevnu samoću nekog budućeg oktobarskog popodneva neko prekine vedrim osmijehom i blagim dodirom spuštenim na moj dlan.

Možda mi On i dopusti da usnama dotaknem neko bijelo čelo, dok na tanke, bijele prste navlačim zlatnožutu burmu, historijsko blago moje porodice koja od uspomena ima samo osmijehe i sjećanja na vjenčanja.
Nadam se, možda će i neki moj oktobar izroniti crvenu revoluciju na vratima srca i preokrenuti ritam mojih prstiju na škakljivom vratu stidljivo sakrivenom od znatiželjnika.
Oktobri i jeseni to itekako umiju, usamljeni.

16.10.2015.

Jesenja

Buljio sam tako isprazno u odraz ulične rasvjete, koji se u tom času slivao niz staklo mojih naočala, u posljednjoj kapljici jedne oktobarske kiše, tragajući za odgovorom u tako plitkom bezdanu vode. Strašno je kako čitav jedan svijet stane u tako malehnu kap i kako neprevodive dubine kliznu tananim slojem stakla pred našim očima.
Nepomičan, pod svodovima krošanja, pogledah posljednji put u taj zavodljivi ples smeđeg kaputa, koji je titrao na vitkoj, udaljenoj figuri pod udarima umornih i užurbanih koraka, izmiješanih sa hladnim sjevercem. Znao sam da je to posljednji ples. Ne pitajte kako, jednostavno sam znao da jeste. Cijela ta priča o maloj ljubavi u svijetu velike sujete bila je tako prozirna i čudljivo nedokučiva već na samu pomisao o njenom bivanju na javi.

Sanjiva sam ja budala, znam, ali ponekad zamišljam da nešto što je tako opipljivo, kao njen struk na kome su se još maločas baškarili moji prsti, ne može nikada da iščezne.
Kakva teška prevara...
Kakav mimohod sa snovima, što se poigravaju mojim osjećanjima poput pera na žućkastom papiru, sa slovima koja nikada nisu postala pismo poslano njoj.
Imam tu neku, neobjašnjivu potrebu da svoj život zapišem u kratkim novelama, baš kao što je ova, ali koliko god se potrudio nisam nikada uspio da na papir utisnem nju.
Čak ni ime, ni prvo slovo. Ništa.

Nju koja je bolja polovina mog života. Nju u čijim se bistrim zdencima zjenica ogleda svaka putešestvija jednog putnika-ljubavnika koji se skrio u meni. Nju, tako moju, a tako tuđu. Nju čiji je šal sada udaljen više nego li daleke obale malih otoka na rubovima Azije.
Nju koja, odlazeći sada, odnosi velike fragmente mog života, nesvjesna tereta natovarenog na njena krhka plćena, nesvjesna beznadežnosti odlaska tog malog ratnika, mehkog srca, na bojišnicu života i nepoznate ljubavi koja je tamo očekuje.

Ili sam to samo ja nesvjestan naši odlazaka u praznu noć, vedru i čistu poslije jake jesenje kiše koja sapire cijele avenije jedne duše?

18.08.2015.

Poklon

Pazim da ne polomim grubim nasrtajima jednog sviđanja krhke prste tvoje sudbine, koji obavijeni dimom štite ružin vrt što se plašljivo sakrio u tvojim grudima.

Neznalice će reći da je ljepota prolazna i da svijet broji samo trenutke poredane u ravnu crtu između dva datuma na spomeniku iznad našeg posljednjeg, jednosobnog stana sa ravnim krovom.
Kamo sreće, djevojčice moja, da oni mogu pogledati mojim očima boju jezera što se sakriše iza tvojih trepuški. Kamo sreće.
Ali moramo shvatiti, mišljenja su poput novca, svaka budala ih može imati, a tek rijetki znaju upravljati njima.
Napadno ili ne, možeš kazati i da sam dosadna lutalica koja hrli ka onom nedostižnom, ali ja koliko znam svi muškarci su takvi, teže da uhvate sunce nesvjesni da ih njegove zrake ubijaju poput crnih leptira pred uličnim svjetiljkama.

Noćas gasim svjetlo, tek jedan trak zore se provlači kroz stakla prekrivena zavjesama i osjetim kako se na duši veže neraskidiv čvor jednog ljetnog mimohoda. Vječno sam bio vezan za njih, dok sam onako marčelovski razmišljao o njihovim značenjima u mom životu. Sve do sada.
Tek sada sam otkrio da ovaj, za razliku od ostalih, znači jednu trajnu uspomenu, biser sakriven u školjci na videorekorderu jednog neurednog studentskog stana, prsten okačen o srebreni lančić na vratu bijele dame i zaluđeno srce koje hrli ka vječnom sjeveru ne pronalazeći ga nikada.

Eto to sam ja spram tebe.
Dječarac zagledan u stakleni kliker, šarenac, kojeg prekriva ledeno staklo izloga, sakrivajući ga poput posljednje nade od krišom zagledanih, zaljubljenih očiju...

11.08.2015.

Misao u magli

Kada ste dijete radničke klase najveći san koji možete imati jeste da uspijete u životu i da zaradite ogromne novce, kako biste pokazali svim onim zlobnicima iz djetinjstva. Da li zbog činjenice da sam dio ratnih generacija koje su ionako poremećene ili zbog neke greške na čipovima koji su umetnuti u nas, ali kao dio te i takve mase jedino o čemu sam sanjao jeste ljubav.

Ljubav, bezimena, sretna, bezbrižna i zanesena romansa, dio jedne duše spojene iz dva tijela, poput leptira i gusjenice, što se rađaju iz čahure da, napose, postanu jedno, gracioznost i muka spojeni u jednodnevni let.

Načuh negdje od starih kako pričaju da snovi nikada ne postanu vaša realnost i da ih obično gledate u ekranima ili u ljudima, ali nikada u svojoj kući, nego se vječito izuju tu na pragu kuće, sjednu i onako teški, stari koliko i samo vrijeme, izvade lulu iz jednog malog kofera nepoznatog sadržaja i zapale prastari duhan. Sve što osjetite od njih jeste zadah dima što se danima poslije, do naredne njihove posjete, osjeti pred prozorima kad god zamišljeni ugravirate prašinom neko ime od kojeg vas sudbina razdijeli.

Proteklih dana bijah dio jedne mase, što se okupila oko ideje da svoj svijet pokrene, pa makar i zalud. Divni neki ljudi, zanimljiva družina poput onog Grimovog četverca što se nekada davno zaputio u Bremen da postanu muzikanti, ali daleko bi to objašnjenje bilo od našeg toka. Uglavnom, ono što nama treba u svemu tome jeste samoća.
Pitate se kako se osjećati usamljen u masi ljudi?
Nije neka nauka biti tužan, niti oslušnuti korake jedne zaljubljene jeseni što se tetura iza ugla augusta, čak ni onda kada oko vas bubnjaju teške stope sadašnjosti i mase koja se njiše u ritmovima poput vrbe na povjetarcu. Nikada usamljeniji, kažem vam, nisam bio do tog trena. Nikada.

Da gledao sam mnogo ljudi, neke divne dame što su plesale valcer gipkim sjenama pod oskudnim svjetlima trgova i jedne najljepše zelene oči, sakrivene iza osobe toliko daleke i toliko nedostupne za ovo blago srce radničke klase, što lupa ljubavlju ritmove tuge.

Kratko ću ovog puta, nemam mnogo riječi koje bih istrošio za još jednu tugu. Previše sam ih izbrojao kroz ove samoće što se provukoše prvo u sate, potom u dane, da bi na kraju ovladale mjesecima i godinama, poput ponosnih kraljeva što diktiraju tempo cijelog dvorca. Možda je najtužnije biti mlad i mudar, udaljen od naivnost, isuviše razočaran u sve onda kada razočaranja tek treba da nastupe i svjestan nemogućnosti nepobjedive ljubavi da i sama ostvari jednu-dvije pobjede na megdanima što ih postavljate pred sobom.

Ali eto, šta je tu je. Život traži da i dalje koračate istim ulicama, istim tempom koji vam odrede po rođenju da vas prati do posljednjeg otkucaja.

Odlučih da ću ovih dana odsanjati jednu najljepšu ljubav sa ovim zamišljenim i nasmijanim zelenim očima što su me zamislile i natjerale da pišem priču za njih.

Odlučih i da ću jednog maglovitog, ljetnog jutra koje me čeka otići zasaditi jedno drvo, urezati inicijale u njegovo sjeme i čuvati ga od ljudi. Možda jednog dana, nakon što izbrojim trenutak zadnji, izrodi za neke druge klince jednu ljubav, kakvu ova današnja stabla nisu mogla da pronađu za mene.

Možda to razumijem, kao stari Nestorov, gosn. Čeda i još jedan.

Druga razumijevanja mi ne preostaju....


Stariji postovi