31.08.2018.

Mimohod

Sjetne su, na obodima tuge prošarane tek pokojim daškom ljeta, posljednje augustovske noći koje već godinama ubrajam u najavu širokog, zlatom obojenog sokaka jeseni što se, poput neke skitnice, navlači pred naše korake. Vazduhom trepti olovni dah sjeverca i osjete se tople kiše koje doziva posljednji pun mjesec što se, kao tužni putnik, učahuren u žuti kaput, prevlači preko oblačcima prošaranog neba.

Otkinule su se od duše već mnoge jeseni i mnoge korake prebrojalo je ovo tijelo sazdano od zemlje i vode u kom sam zarobljen i u kojem sam nosio skrivene riječi kroz šuškavi asfalt prekriven šarenim kaleidoskopom lišća i pokojom kapljicom rose što se lješkarila na suncu. Ma koliko žarko žudjeli za vječnim ljetom, sudbina se u našim životima postara da, makar kakva, naša duša naiđe na jesenju sjetu, divan na kojem se, prekrštenih nogu, baškari ljubav dok bježi od skrivenih strasti istrošenih prethodnog ljeta.

Baš jedne takve noći razbijao sam dimom cigarete besan put do utočišta za istrošena tijela koja bez antibiotika ne bi mogla preživjeti mnogo trenutaka, dok se promjena vremena provlači kroz kosti, teška kao slutnja o prolaznosti i vječito mišljenje o usamljenosti. Navikao sam, iako mlad, već na takve zloslutne doboše hitajući sa samo jednom mišlju - makar na tren pobjeći od uzroka, zaliječiti simptome i ne misliti na bilo šta do narednog jutra. Takve noći, prema nepisanom pravilu, nikada se ne završavaju prikladno, niti onako kako bismo mi željeli, no opet su one naše i vrijedi ih prihvatiti ma kakve bile, sklanjati u njima zamućena jezera slutnji da će nešto loše doći, bez trunke sna.
Nekada sam u njima vapio za jednom zgrčenom prilikom koja čeka topli zagrljaj i poljubac u čelo na klupama mladosti, dok je mladost, poput djevojčice bijelih, gipkih ruku, poučenih origami tehnici, svijala brojne figure i figurice naspram mene. Ali večeras mi je samoća itekako prijala. Nosio sam je, skrivenu pod miškom poput knjige koju ću sačuvati za vikend, čeznutljivo prikrivajući je od poznanika koji bi mogli poneki naslov pogrešno protumačiti, bez ikakvog povoda.

Prenuo me iz takvih misli sudar sa hladnim metalnim oklopom apoteke u kojoj sam tražio svoje utočište, pa sam brže-bolje pohitao ka zvonu, ne bih li prikrio svoju šeprtljivost. Ipak, kako to obično biva, kroz prozorče na kojem sam dobijao svoju redovnu dozu bijega od glavobolje, moj pogled se sudario sa neobičnim očima, iz kojih su suosjećanje i neka neobična vedrina tekli na ovu stranu metalnog kaveza.

"Dobro večer. Izvolite"...

Riječi su prošarale kratkotrajnu tišinu koje nisam bio ni svjestan, a koja je opila prostor i vrijeme u kome sam se tada našao. Riječi popraćene blagim osmijehom, onakvim kakvog ne bi mogao opisati ni najbolji poznavatelj riječi ovog svijeta. 
Još jedna djevojčica s one strane ulice, kojoj miriše koža i čiji nedohvatljivi svijet ću morati da upoznam, pomislih dok sam spriječavao svoj mozak da prebrzo reagira i traži, bez recepta ili ikakve preporuke taj kratki osmijeh koji bi napajao dušu.

"Neki analgetik koji će mi donijeti takav osmijeh kao i vama, mlada damo", odgovorio sam, već smušeno preturajući po zadnjim džepovima pantalona u potrazi za novčanikom, dok se onaj osmijeh nakratko zadržao na obodima mog pogleda, da bi zatim nestao među blještavo bijelim kutijama sa skrivenim začinima i ljekovitim biljem.

Kad bi samo znala da sam upravo za takve osmijehe nekada nosio cvijet u unutrašnjem džepu sakoa, kao poklon za čeznutljive djevojčice čije oči zaiskre pred mojim. Vrlo rijetko sam ih sretao, a tako teško sam im prilazio tražeći neki kontakt kako bih upoznao dušu koja se skriva iza takvih osmijeha i uglavnom, kao prema nepisanom pravilu, na nekim čudnim mjestima gdje to vjerovatno ne bi bilo ni prikladno. Baš kao i večeras, dok se iza ovog kaveza skrivao osmijeh koji odgovara pogledu punom pažnje dok se stapa s njenom kosom, onaj koji prvo primijetiš u očima, pa tek onda na usnama. Takav da ga vječno pohraniš u memoare duše, s onu stranu zamišljenog svijeta, u koju niko ne proviruje bez velike potrebe.

Pitam se da li bi ikada neka svemirska taština došapnula takvoj jednoj djevojčici kakva je večeras naspram mene da moje oči žarko žele nakon ovog susreta barem još nekoliko puta gledati njene usne kako se miču u savršenim konturama dok izgovaraju riječi stopljene s osmijehom, razmazujući jarki karmin na sebi. Kao i mnogo puta do tada moje taktiziranje i iščekivanje da takve riječi uputim onoj drugoj strani i sam obično me dovedu do trenutka u kojem prilika nestane i sve postane čekanje onog što nikada neće doći - da se jedan takav osmijeh zaustavi na mom licu.

A tek kako su čekanja tako težak momenat čovjekovog života, ponekad tako dražesna i ljupka kao ono iščekivanje prvog poljupca najveće prve ljubavi pod svodovima starih krošanja gradske aleje, a ponekad tako teška kad im dopustimo da se rasprostrane među ljudima u krivom trenutku da samo pokvare odličan trenutak od prije. No pitam se, šta bi bilo kad bih sve te svoje krive trenutke i sjećanja zamijenio prosječnim "uletom", tražeći ponovni susret, pozivajući taj pogled koji sretnem u mimohodu da mi se pridruži u ponekoj šetnji, na jednoj kafi, da podijeli sa mnom večeru pod svijećama ili zamišljene poglede u dalek, noćni svod neba što se nadvija nad našim svijetom.

Samo taj pogled i taj tren u kojim se raspukne pažnja prema svemu ostalom, ali tako jak osjećaj koji te natjera da razmišljaš ko li su ta lica što ti udube lobanju i koja nas natjeraju da promislimo da li bi naše poznanstvo nekada razbilo jedan planirani atom sudbine i otvorilo neobični drugi svijet. Mnogi od nas, vjerujem, vape ispod kože i kore da u njihovoj okolini postoji neka srodna duša koju će sresti, no da li je to baš ona. Odakle je, zašto stoji baš ispred mene, iza ove metalne ograde večeras? Da li ima dečka ili je upravo prekinula s nekim kretenom koji ju je varao dok joj je lažno obećavao brak i sretan život. Možda je samo nesretna od života, pa sve to osmijehom prikriva, a možda zaista buja u njoj neka neobična ljubav prema ljudima. Ili se pak ovog jutra probudila sa prstenom na ruci, dok je on klečao pored kreveta posutog laticama ruže i tražio od nje da promijeni prezime ili samo na svoje doda crticu, baš kako bi njoj odgovaralo.

A možda daleko od toga, možda u očima ubice idealna žrtva, a možda daleko od te moje zamišljene morbidnosti.

Možda bi meni bila Ta i ja njoj Taj. Možda bismo znali kreirati naš raj.

A možda i ja samo drijemam na javi, tražim nešto što nikada neće postojati. Ili, pak, hoće u mojim snovima, daleko od zajedljivih pogleda okoline, zloslutnih komentara nesretnih i onih kojima život izgleda kao tamnica prepuna loših osjećaja.

A možda i postoji nada. U jednom od onih jesenjih sokaka, jedne od godina ispred nas, jedne od večeri, van metalnog kaveza, van naših tijela, van svijeta koji nas svojata tupim tjelesnim potrebama. Na onom Mjestu za dvoje, tamo gdje se osmijeh stapa s pogledom, gdje duše udišu opojne mirise emocije. Tamo daleko, gdje stoji ispod prastarog hrasta, dok joj nadraže martinke prekrivaju zlaćani listići jeseni, dok njen osmijeh nestrpljivo čeka sudar naših pogleda spreman da se rastopi u najlepši prasak zvijezde padalice koja ispunjava naše želje.

Dok se kao razdragana djeca smijemo našoj zaljubljenosti, od začetka do staračkih bora.

Možda...
09.07.2018.

Samo crtica

Pogrešan trenutak je pogrešan, pa taman da ga sudba iznjedri na kraj ove uboge lopte, što pluta po svemirskom terenu. I šta vrijedi tugovati i izlikama tražiti utjehu, kad ionako nismo mi birali. Izabrani smo da tog' trenutka, jednog toplog, septembarskog prijepodneva stavimo dlanove na istu knjigu. I nije to samo igra slučaja, djevojčice moja. Ne. To se, s onu stranu vremena, neko svojski potrudio da našim iskustvom nadjača naše mane. Sjećaš se stihova koji govore da, ponekad, odlazak ne znači poraz? Tek sada, pred pogledima koji izbjegavaju jednu davno izgubljenu ljubav, vidim šta je život želio da kaže tim mladim ljudima u nama. Nismo mi izgubili taj svijet, što nas je vodio pogrešnim putem. Mi smo dobili iskustvo što nas uči onom ispravnom. I zato, raduj se, draga moja, večeras. Raduj se pred mjesečinom koja okupira nebo s ove strane lopte. Ono isto nebo što nas je nekada spajalo. Večeras nam ni ono ne predstavlja dodirnu tačku, no samo puki djelić našeg iskustva. A tako veliko i prostrano, za nas male, velika moja.

30.03.2018.

Sjećanje

I dok se večeras neko raduje raznim pobjedama ili se razočarava izgubljenim bitkama, dok razmišljaju o događajima udaljenim i od jednih i od drugih hiljadama kilometara, ja zaustavljam jedan tren u mom satu na zidu i brojim njegovu repetitivnu veličanstvenost u sjećanju. Samo jedan tren, jedna slika čovjeka neobrijanog, sa ovlaš navučenom odjećom na njemu i malim, dlakavim psom na mom kalendaru djetinjstva što se šeću ulicom na toplom majskom suncu. " Samo uči školu! To je najbitnije! " - pratio bi taj hrapavi glas, nerijetko prekinut kašljem, moje korake kroz svako jutro sakriveno u mojoj nesanici koju sam trpao u svoju torbu krenuvši prema školi. I lavež tog crnog, dlakavog lavića što cijelog djetinjstva budi u meni strah i tjera me sa komšijske trešnje natrag iza velikih bedema moje male bašte. Večeras, sjedim na balkonu i promatram tu tužnu kuću što ove noći odiše gubitkom. A onda još jednom začujem poznati lavež jednog psa - lava i hrapavi glas što me pozdravlja, upozoravajući me da učim školu, da bi se zatim prekinuo kašljem i teškim uzdahom zaledio sebe za zid mog sjećanja. Ponovo gledam tu šetnju starih, godinama rastavljenih, znanaca pod plačnim nebom kroz našu novu ulicu što još odiše mirisom sjećanja na toplu dječiju ljubav prema tom liku, pomiješanu sa strahom od trčećeg laveža iza mojih leđa. Salutiram kao vojnik, dižem sve moje barjake, zastave i stjegove na bedemima male bašte velikog sjećanja za posljednji pozdrav jednom velikom vojniku iz armije dobrih ljudi mog djetinjstva. I vidim dvije siluete što plove kroz mrakom osvijetljeni kraj ove ulice. Zbogom.

07.02.2018.

Vozovi II

Trgnuo me je Barry iz još jednog sanjarenja, onostranog putovanja kroz svijet koji je moje emocije održavao budnim, a ljubav skrivao od prezerenih pogleda, prepunih bespotrebne znatiželje i bespotrebne lažne zainteresiranosti.

Srećom, Barry je poznavao sve moje navike, često i bolje od mene, te se zaustavio na onom pitanju koje je poslužilo kao zvuk budilnika

"Znaš prijatelju", počeh sneno "koliko tremora i boli skrivam na javi. Sni su jedini put kojim mogu slobodno koračati bez da se osvrćem i po ko zna koji put slutim da će neko ukrasti moje želje, brižljivo vezane za rep zvijezde padalice".

Začudno me gledao tek jedan trenutak, a onda se okrenuo i duboko zamišljen kroz prozor odbrusio:

"Svako ima svoje sne".

Poznavao sam njegove ljubavi koje su se uvijek nekako završavale himnama propalih veza na šankovima nepoznatih barova ili samotnim danima u stanu koje bi prekidale tek moje posjete tokom kojih bi mi objašnjavao da su mu oči crvene zato što je upravo rezao luk za svoj poznati gulaš.

Ma koliko i sam bio nesretan u njemu sam gledao inspiraciju koju je svaki put pronalazio onog trena kada bi upoznao novu životnu ljubavi. Neustrašiv poput viteza svaki put se hvatao ukoštac sa nebrojenim željama ljepotica koje bi se našle na putu, baš kao tinejdžer koji se prvi put zaljubljuje, koji trepti od svakog zagrljaja ili susreta poput latice ruže na proljetnom vjetru, a opet spreman pokoniti riječi, razumijevanje, snove, ljubav...

Ponekada imam osjećaj da današnje djevojke jednostavno ne razumiju da i muškarci mogu biti emotivci koji željno iščekuju da i one jednom džentlmenski priznaju njihov trud i zalaganje. Mnogo je riječi koje sam, krišom, čitao u Barryjevim pjesmama, a koje su otkrivale sjetu nakon što bi ucrtao novu recku na zid propuštenih ljubavi i prilika koje su propale iz suludih razloga.
Ipak, svakoj od njih, vjetrom u leđa, Barry je želio da budu sretne. Onako odistinski, bez prevelike pompe kojom bi im to pokazao, jednostavno bio je romantičar kojeg su, pred Bogom i sudbinom, koristili mnogi.

Sjećam se njegove posljednje ljubavi, prije nego li smo se otisnuli na posljednju turneju kroz turobne i zadimljene  kafane našeg susjedstva, okićene stolnjacima sa crvenobijelim kariranim uzorkom, jeftinim pjevačicama i mnoštvom likova koji su ličili na one pajtose iz filmova loše produkcije kakvi bez cilja sanjare o bogatstvu, slavi i čašici whiskeya iz Irske.

Ta njegova ljubav trajala je svega tri sedmice. Za svega tri proklete sedmice on je uspio postati zaljubljeni buntovnik, zatim čovjek spreman novu izabranicu svog srca upoznati sa porodicom, te najzad razočarani luzer koji je stajao pred još jednim vratima koje mu je sudbina zalupila pred nosom zbog natprosječnog truda.

"A volio sam je kunem ti se. Sjećam se da sam svaki svoj slobodni dan želio posvetiti njoj. Ne mogu mijenjati svoje srce, a ona to nije razumjela. Jednostavno to tako dođe kad ove moje odluče zagrljaje zamijeniti teškim riječima i napustiti me uz ona klasična pojašnjenja kako smo mi muškarci đubrad bezobzirna koja ne razumiju njihove osjećaje i koji su stvoreni samo da njih povrijeđuju. Nekako imam osjećaj da jednostavno ne postoji neka koja bi se potrudila da razumije moje osjećaje. Pitam se da li shvataju one kada nas povrijede. A volio sam je, kunem ti se", napisao je nekom svom neznancu, skrivenom u mislima, na zgužvanom papiriću koji sam pronašao u džepu njegovog kaputa, dok sam tragao za cigaretama.

I doista, razumio sam njegov bol. Nekako sam se prisjetio onih sjetnih pozdrava sa neznankom koju sam koliko još jučer držao u naručju, a koja je danas prolazila pored mene baš kao da ne postojim.

Doista neko tako može zaboljet, poput poeme nožem urezane na srce. Ali opet i dalje malene lađe plove željeznim morem pružnih prijelaza, sudarajući se s kazaljkama i nemilosrdno lomeći vrijeme preko naših leđa.

Toliko jako i brzo da često mislim kako je ponovo izgubljena nada da ću u još jednom januarskom snijegu brojati otiske stopa dok se, zagrijan kuhanim vinom i poljupcima, krišom provlačim ispod njenog balkona.

Ovako tek mislim da ću, vječno, poput starog mašinovođe, naboranog čela i s lulom među usnama, na putu ka hladnoj i praznoj hotelskoj sobi vječno promatrati kroz prozor kupea svijet koji promiče oko mene.

31.01.2018.

Vozovi

Pitam se da li jedna osoba toliko može boljeti da se čovjek osjeća kao zaljubljena tinejdžerka poslije prve velike ljubavi? Iako, možda, jesam romantik koji opijen putuje raznoraznim vozovima, potucajući ovamo i onamo po peronima koji zaudaraju na ustajalost, čežnju i rakiju od šljive, nikada nisam vjerovao da ću baš na taj trik sudbine tako lako nasjesti.

A bližio se jedan od onih završetaka godine koje sam toliko iščekivao da jednostavno prekrižim brojeve godine koja me teškim ožiljcima odgajala do neperfektnih visina. Zaspao sam u jednom od kupea sa izlizanim tapetama koje su, nevješto zalijepljene, visile na posljednjim nitima ljepila koje ih je vezivalo sa zidom, uljuljkan prazničnom atmosferom i zagušljivim, ali prijatno toplim vazduhom iz prastarih vagonskih radijatora koji su ostavljali otiske na prozorima.

Tek iz sna me prenuo težak udarac vrata kupea i smušeno lice djevojke koja se, skrivena iza smeđenih pramenova kose i zelenih zdenaca zjenica, u sebi ispričavala za nespretnost koja me probudila.

"Da li je slobodno", zatreperio je vazduhom drhtavi glasić, iza kog se skrivala neka čudna zamišljenost, protkana čežnjom.

"Naravno", odgovorio sam odvrativši pogled kratko ka prozoru, da bih samo sekund kasnije skočio uz psovku koja je još više prepala uznemireno srce naspram mene.

Debelo sam prespavao posljednju stanicu koja vodi do mog doma i sada mi ništa drugo nije preostajalo nego da sačekam povratak voza s njegovog odredišta.

Sjela je i dalje začuđena prekoputa, skinuvši sa sebe kaput koji je otkrio vitke noge i blago popunjeni struk, nevješto sakriven iza smeđeg veste, pa se nakon prekrštavanja nogu i čitave simfonije koju su prouzrokovali lupnjava njene torbe, šuštanje suknje i nekoliko uzdaha, okrenula ka meni.

Zagledala se u moje neispavano, ispijeno lice i tiho upitala da li se poznajemo od nekud, napomenuvši kako sam joj se učinio poznat.

Tada se i ja zamislih i u moru slika silnih stanica i čekaonica pretražih ovu živahnu siluetu. Ipak, morao sam odrično odgovoriti.

"No, to ne znači da ovog trena ne možemo promijeniti to stanje, gospođice..."

"Walyent. Amily Walyent", izgovorila je kratko i pružila baršunasti dlan, sa najmekšom kožom poput paperjastog jastuka u čiji dodir sam utonuo.

*******************

"Andy. Andy, koji ti je vrag", prenuli su me iz sna povici prijatelja koji je sjedio naspram mene u kupeu. "Koja Amily, o čemu buncaš? Ponovo sanjaš one svoje nedosanjane ljubavi".

Prenuh se iz sna i pogledah. Plutala je parna lađa kroz nizine, a u daljini su se nazirale tek pokoja kuća, ogromno dvorište ograđeno bijelom ogradom i snene planine koje su se svojom bjelinom nadmetale na horizontu.

Nastavit će se...


Stariji postovi