11.08.2015.

Misao u magli

Kada ste dijete radničke klase najveći san koji možete imati jeste da uspijete u životu i da zaradite ogromne novce, kako biste pokazali svim onim zlobnicima iz djetinjstva. Da li zbog činjenice da sam dio ratnih generacija koje su ionako poremećene ili zbog neke greške na čipovima koji su umetnuti u nas, ali kao dio te i takve mase jedino o čemu sam sanjao jeste ljubav.

Ljubav, bezimena, sretna, bezbrižna i zanesena romansa, dio jedne duše spojene iz dva tijela, poput leptira i gusjenice, što se rađaju iz čahure da, napose, postanu jedno, gracioznost i muka spojeni u jednodnevni let.

Načuh negdje od starih kako pričaju da snovi nikada ne postanu vaša realnost i da ih obično gledate u ekranima ili u ljudima, ali nikada u svojoj kući, nego se vječito izuju tu na pragu kuće, sjednu i onako teški, stari koliko i samo vrijeme, izvade lulu iz jednog malog kofera nepoznatog sadržaja i zapale prastari duhan. Sve što osjetite od njih jeste zadah dima što se danima poslije, do naredne njihove posjete, osjeti pred prozorima kad god zamišljeni ugravirate prašinom neko ime od kojeg vas sudbina razdijeli.

Proteklih dana bijah dio jedne mase, što se okupila oko ideje da svoj svijet pokrene, pa makar i zalud. Divni neki ljudi, zanimljiva družina poput onog Grimovog četverca što se nekada davno zaputio u Bremen da postanu muzikanti, ali daleko bi to objašnjenje bilo od našeg toka. Uglavnom, ono što nama treba u svemu tome jeste samoća.
Pitate se kako se osjećati usamljen u masi ljudi?
Nije neka nauka biti tužan, niti oslušnuti korake jedne zaljubljene jeseni što se tetura iza ugla augusta, čak ni onda kada oko vas bubnjaju teške stope sadašnjosti i mase koja se njiše u ritmovima poput vrbe na povjetarcu. Nikada usamljeniji, kažem vam, nisam bio do tog trena. Nikada.

Da gledao sam mnogo ljudi, neke divne dame što su plesale valcer gipkim sjenama pod oskudnim svjetlima trgova i jedne najljepše zelene oči, sakrivene iza osobe toliko daleke i toliko nedostupne za ovo blago srce radničke klase, što lupa ljubavlju ritmove tuge.

Kratko ću ovog puta, nemam mnogo riječi koje bih istrošio za još jednu tugu. Previše sam ih izbrojao kroz ove samoće što se provukoše prvo u sate, potom u dane, da bi na kraju ovladale mjesecima i godinama, poput ponosnih kraljeva što diktiraju tempo cijelog dvorca. Možda je najtužnije biti mlad i mudar, udaljen od naivnost, isuviše razočaran u sve onda kada razočaranja tek treba da nastupe i svjestan nemogućnosti nepobjedive ljubavi da i sama ostvari jednu-dvije pobjede na megdanima što ih postavljate pred sobom.

Ali eto, šta je tu je. Život traži da i dalje koračate istim ulicama, istim tempom koji vam odrede po rođenju da vas prati do posljednjeg otkucaja.

Odlučih da ću ovih dana odsanjati jednu najljepšu ljubav sa ovim zamišljenim i nasmijanim zelenim očima što su me zamislile i natjerale da pišem priču za njih.

Odlučih i da ću jednog maglovitog, ljetnog jutra koje me čeka otići zasaditi jedno drvo, urezati inicijale u njegovo sjeme i čuvati ga od ljudi. Možda jednog dana, nakon što izbrojim trenutak zadnji, izrodi za neke druge klince jednu ljubav, kakvu ova današnja stabla nisu mogla da pronađu za mene.

Možda to razumijem, kao stari Nestorov, gosn. Čeda i još jedan.

Druga razumijevanja mi ne preostaju....