18.08.2015.

Poklon

Pazim da ne polomim grubim nasrtajima jednog sviđanja krhke prste tvoje sudbine, koji obavijeni dimom štite ružin vrt što se plašljivo sakrio u tvojim grudima.

Neznalice će reći da je ljepota prolazna i da svijet broji samo trenutke poredane u ravnu crtu između dva datuma na spomeniku iznad našeg posljednjeg, jednosobnog stana sa ravnim krovom.
Kamo sreće, djevojčice moja, da oni mogu pogledati mojim očima boju jezera što se sakriše iza tvojih trepuški. Kamo sreće.
Ali moramo shvatiti, mišljenja su poput novca, svaka budala ih može imati, a tek rijetki znaju upravljati njima.
Napadno ili ne, možeš kazati i da sam dosadna lutalica koja hrli ka onom nedostižnom, ali ja koliko znam svi muškarci su takvi, teže da uhvate sunce nesvjesni da ih njegove zrake ubijaju poput crnih leptira pred uličnim svjetiljkama.

Noćas gasim svjetlo, tek jedan trak zore se provlači kroz stakla prekrivena zavjesama i osjetim kako se na duši veže neraskidiv čvor jednog ljetnog mimohoda. Vječno sam bio vezan za njih, dok sam onako marčelovski razmišljao o njihovim značenjima u mom životu. Sve do sada.
Tek sada sam otkrio da ovaj, za razliku od ostalih, znači jednu trajnu uspomenu, biser sakriven u školjci na videorekorderu jednog neurednog studentskog stana, prsten okačen o srebreni lančić na vratu bijele dame i zaluđeno srce koje hrli ka vječnom sjeveru ne pronalazeći ga nikada.

Eto to sam ja spram tebe.
Dječarac zagledan u stakleni kliker, šarenac, kojeg prekriva ledeno staklo izloga, sakrivajući ga poput posljednje nade od krišom zagledanih, zaljubljenih očiju...