26.09.2017.

Jeseni mog srca

Stari se. Sve manje se osvrćem na život oko sebe i zamišljam kako sam samo sjena jednog od onih prošlih života koje sam živio. Ne, nisam pogriješio. Jednog od onih života, jer sam uvijek pogrešno živio tri paralelna kako bih dostojno namirio sve potrebe svog bića da bude skrušeno i tiho, a u isti momenat i kao razjarena zvijer koja trči od nemila do nedraga u potrazi za nedostižnim ciljem. Sjećam se vremena kada sam se s radošću laćao pera i stiskao kroz njega slova u one silne rečenice što su se ređale na policama moje životne ispovijesti. Više me ni to ne ispunjava. Postao sam jednogodišnji posjetilac svog životopisa i više ni sam ne znam za koji groš trčim svakog jutra kad zjenicama očiju poljubim zoru koja rudi oko mene i trči u zagrljaj novom danu. Možda to i jeste problem, to što i njoj zavidim jer ima kome pritrčati u zagrljaj, sačekati ga svaki put kad završi svoj posao. Nekog ko se nadovezuje na nju i daje joj svrhu svaki put taman kad pomisli da je istekla i da netragom nestaje u pučinama svojih jarkih boja. Bit će da je to, jer više nemam nade da ću nekada, u nekom od ovih svjetova, pronaći osobu koja bi bila barem jedan dan svim zorama koje doživim. I ne mislim da je problem u njima, tim djevojkama što nezainteresovano jure kroz život, ne misleći kako je ljepota u očima promatrača, nego u očima tupih i sivih ekrana, od koje se, bezosjećajno, odbija svaka patnja, sreća, tuga, radost ili bol ovog svijeta. Ne, greška je u meni. Vjerovatno su u mene, tamo potkraj jednog vijeka, stavili pogrešan čip koji im je pretekao iz drugih operacija, ne sluteći da će to na meni ostaviti ožiljke. Pa i sami kad pomislite, šta jedna tako malena stvar kao što je čip može učiniti čovjeku? Živim s njim već četvrt vijeka i stalno sam sebi postavljam isto pitanje, a odgovor tek osjećam o odbijanjima, u lutanjima, u traženjima nečega prošlog što nikada više neće biti. Tek svake jeseni, s dolaskom onih izmaglica što se noćima i jutrima šunjaju po ulicama, šutke navlačeći šareni šešir satkan od lišća i okupan hladnim kapima kiše sa sjevera, osjetim kako se još jedan dio otkida od mene. A ja te dijelove, više po inerciji, samo bacam u jedan ćup u kojem stoji i davno odbačena nada da bi neko mogao doći i bez poziva sastaviti te dijelove, zacijeliti rane što su se razmnožile tijelom i dušom, pa onim dugim, maznim dodirom preko potiljka udahnuti malo ljubav u ovo istrošeno srce. Već godinama ne pišem, a posebnih razloga nema. Tačno sam rekao - nema, jer nema ni ljubavi, nema ni ljudskosti, nema ni nade, ni zanosa, ni čestitosti, ni sreće, ni poštenja, ni... Ničega nema, tek pokoji tračak prošlog vremena koji mi pokaže da sam mlad ostario i da ne vjerujem kojekakvim lažnim i tričavo obojenim spadalima što pokušavaju za interes prodati jedine vrijedne stvari. Nema ničega. Tek svaka jesen donese novi amblem s dalekog juga, razglednicu i zrnce pijeska kao dokaz o putovanju kroz svijet do našeg ponovnog susreta. Tek ona me se sjeti svakog septembra, kad lišćem zarudi u komšiluku mojih osjećanja i zamiriše neubranim čajem, cimetom i jabukama...