24.12.2017.

Božić je...

Zazvonila su svadbena zvona na Badnje veče i nisam stigao ni da se okrenem, a već sam bio stari momak na kojeg se bakice po ćoškovima sažalijevaju, govoreći kako su moje prilike već odavno prošle.

Nas dvoje sastajali smo se pokatkad, potajno, iz prikrajka priskakali jedno drugom u pomoć bez ozbiljne namjere da ugrozimo živote jedno drugom, ali uvijek na usluzi. Uz toplu kupku, večeru i duge, zamamne zagrljaje ispred kamina, dok jezičci vatre titraju po našim obrazima i tope se u kapljama uzavrele ljubavi. Eto takve su bile moje zime, zagrijane i zaigrane, daleko od pustohodnih prolaza svakodnevice i sakrivene od znatiželjnih pogleda starih parova koji bi komentirali kako si svoj damski šešir, kojim si se toliko ponosila, stavila nakrivo ili pak kako je moj šal zabačen kao da sam upravo izašao iz loše napisane priče za djecu.

A onda su ponovo zazvonila zvona oko mene i trgnula me iz sjećanja. Ne sastajemo se već odavno. Ustvari, na dva smo različita kontinenta obaveza i briga, što su nas otrgnula iz čežnjivog zagrljaja i protjerala daleko, van granica jedine sigurne domovine u koju se ulazi bez pasoša, a koja je omeđena srcem i skrivenim uzdasima.

Sjetila su me ta zvona na noć kada sam, smiješno, poput neke šeprtljave izvedbe Sherlocka Holmesa ulicama mog malenog Londona tragao za jednom salom za vjenčanja. Nikada me nisu privlačile isprazne ceremonije i vjerovatno bih vječno izbjegavao da makar i provorim kroz prozor jedne takve, bajkovite pozornice, da se na njoj te večeri nisi nalazila baš ti. Sakrivena u bijelu čipku i saten koji se prelijevao preko, do tada samo meni poznatih kukova,sa tamno crvenom kosom koja je, poput buktinje, plamtjela pod bijelim velom.

Tragao sam od ugla do ugla, prošao i negdašnjim svadbarskim sokakom, da bih se na kraju obreo pred ulazom C6, koji je u sebi brižljivo čuvao 30 kvadrata uspomena, na koje smo nekada bili tako ponosni. Napokon jedan prozor, kroz koji mogu proviriti i pogledati u poznatu prošlost.

Dvije siluete, zaigrane u polumraku i udarci bosih nogu o parket boje meda, koji se savijao dok je po njemu titrao ritram požude i uzavrele krvi. Naokolo razbacane latice ruža i smeđi kaput, nemarno prebačen preko fotelje, na kojem su se još uvijek vidjeli tragovi snijega.

Gledao sam u to kino snova kroz prozorsko okno i vidjeh u sljedeći tren dugonokte prste kako se, poput otmjenih grofica, šeću avenijama jednog zatiljka, pa duž ramena, sve do drhtavih dlanova koji su ležali na plahti. Potom se začuo glasan kikot, zvuk upaljača koji je škljocao i šuštanje zavjesa pred mojim očima.

Prenuh se. Daleko sam odšetao ulicama snova i nisam ni primijetio kako se kazaljke stapaju u jednu tanku liniju, sve dok nije zabubnjalo dvanaest doboša na zidu.

Božić je, još jedan od mnogih. Ne slavim ga već godinama i skrivam se od brojnih ukrasa, svijetlećih zamki i fino umotanih poklona što se skrivaju pod jelkom. Polnoćke već odavno službujem na peronima sudbine i čekam kad će jedna od njih otrgnuti posljednju nit pred put na vječna boravišta.

Svaku božićnu pjesmu zamijene mi svadbena zvona i ponovo ih čujem kako u daljini slave jednu novu ljubav što se rađa s novim danom.

Dobuju i dobuju, u odlazećem zvuku koji se zakači tek za ušne resice pažljivih prolaznika. Dobuju. Daleko. Ritmom tvog srca. Koracima u decembarskom snijegu. Ukradenom ljubavlju. Pa onda sve tiše, šaptom bakica što oplakuju moju sudbinu.

Daleko od kamina, zagrljaja, smeđenih kaputa. Daleko od bijega s onu stranu ljubavnih zakona. Trideset i osam godina daleko od posljednjeg, neizgovorenog, zbogom.

Dobuju...