31.01.2018.

Vozovi

Pitam se da li jedna osoba toliko može boljeti da se čovjek osjeća kao zaljubljena tinejdžerka poslije prve velike ljubavi? Iako, možda, jesam romantik koji opijen putuje raznoraznim vozovima, potucajući ovamo i onamo po peronima koji zaudaraju na ustajalost, čežnju i rakiju od šljive, nikada nisam vjerovao da ću baš na taj trik sudbine tako lako nasjesti.

A bližio se jedan od onih završetaka godine koje sam toliko iščekivao da jednostavno prekrižim brojeve godine koja me teškim ožiljcima odgajala do neperfektnih visina. Zaspao sam u jednom od kupea sa izlizanim tapetama koje su, nevješto zalijepljene, visile na posljednjim nitima ljepila koje ih je vezivalo sa zidom, uljuljkan prazničnom atmosferom i zagušljivim, ali prijatno toplim vazduhom iz prastarih vagonskih radijatora koji su ostavljali otiske na prozorima.

Tek iz sna me prenuo težak udarac vrata kupea i smušeno lice djevojke koja se, skrivena iza smeđenih pramenova kose i zelenih zdenaca zjenica, u sebi ispričavala za nespretnost koja me probudila.

"Da li je slobodno", zatreperio je vazduhom drhtavi glasić, iza kog se skrivala neka čudna zamišljenost, protkana čežnjom.

"Naravno", odgovorio sam odvrativši pogled kratko ka prozoru, da bih samo sekund kasnije skočio uz psovku koja je još više prepala uznemireno srce naspram mene.

Debelo sam prespavao posljednju stanicu koja vodi do mog doma i sada mi ništa drugo nije preostajalo nego da sačekam povratak voza s njegovog odredišta.

Sjela je i dalje začuđena prekoputa, skinuvši sa sebe kaput koji je otkrio vitke noge i blago popunjeni struk, nevješto sakriven iza smeđeg veste, pa se nakon prekrštavanja nogu i čitave simfonije koju su prouzrokovali lupnjava njene torbe, šuštanje suknje i nekoliko uzdaha, okrenula ka meni.

Zagledala se u moje neispavano, ispijeno lice i tiho upitala da li se poznajemo od nekud, napomenuvši kako sam joj se učinio poznat.

Tada se i ja zamislih i u moru slika silnih stanica i čekaonica pretražih ovu živahnu siluetu. Ipak, morao sam odrično odgovoriti.

"No, to ne znači da ovog trena ne možemo promijeniti to stanje, gospođice..."

"Walyent. Amily Walyent", izgovorila je kratko i pružila baršunasti dlan, sa najmekšom kožom poput paperjastog jastuka u čiji dodir sam utonuo.

*******************

"Andy. Andy, koji ti je vrag", prenuli su me iz sna povici prijatelja koji je sjedio naspram mene u kupeu. "Koja Amily, o čemu buncaš? Ponovo sanjaš one svoje nedosanjane ljubavi".

Prenuh se iz sna i pogledah. Plutala je parna lađa kroz nizine, a u daljini su se nazirale tek pokoja kuća, ogromno dvorište ograđeno bijelom ogradom i snene planine koje su se svojom bjelinom nadmetale na horizontu.

Nastavit će se...