31.08.2018.

Mimohod

Sjetne su, na obodima tuge prošarane tek pokojim daškom ljeta, posljednje augustovske noći koje već godinama ubrajam u najavu širokog, zlatom obojenog sokaka jeseni što se, poput neke skitnice, navlači pred naše korake. Vazduhom trepti olovni dah sjeverca i osjete se tople kiše koje doziva posljednji pun mjesec što se, kao tužni putnik, učahuren u žuti kaput, prevlači preko oblačcima prošaranog neba.

Otkinule su se od duše već mnoge jeseni i mnoge korake prebrojalo je ovo tijelo sazdano od zemlje i vode u kom sam zarobljen i u kojem sam nosio skrivene riječi kroz šuškavi asfalt prekriven šarenim kaleidoskopom lišća i pokojom kapljicom rose što se lješkarila na suncu. Ma koliko žarko žudjeli za vječnim ljetom, sudbina se u našim životima postara da, makar kakva, naša duša naiđe na jesenju sjetu, divan na kojem se, prekrštenih nogu, baškari ljubav dok bježi od skrivenih strasti istrošenih prethodnog ljeta.

Baš jedne takve noći razbijao sam dimom cigarete besan put do utočišta za istrošena tijela koja bez antibiotika ne bi mogla preživjeti mnogo trenutaka, dok se promjena vremena provlači kroz kosti, teška kao slutnja o prolaznosti i vječito mišljenje o usamljenosti. Navikao sam, iako mlad, već na takve zloslutne doboše hitajući sa samo jednom mišlju - makar na tren pobjeći od uzroka, zaliječiti simptome i ne misliti na bilo šta do narednog jutra. Takve noći, prema nepisanom pravilu, nikada se ne završavaju prikladno, niti onako kako bismo mi željeli, no opet su one naše i vrijedi ih prihvatiti ma kakve bile, sklanjati u njima zamućena jezera slutnji da će nešto loše doći, bez trunke sna.
Nekada sam u njima vapio za jednom zgrčenom prilikom koja čeka topli zagrljaj i poljubac u čelo na klupama mladosti, dok je mladost, poput djevojčice bijelih, gipkih ruku, poučenih origami tehnici, svijala brojne figure i figurice naspram mene. Ali večeras mi je samoća itekako prijala. Nosio sam je, skrivenu pod miškom poput knjige koju ću sačuvati za vikend, čeznutljivo prikrivajući je od poznanika koji bi mogli poneki naslov pogrešno protumačiti, bez ikakvog povoda.

Prenuo me iz takvih misli sudar sa hladnim metalnim oklopom apoteke u kojoj sam tražio svoje utočište, pa sam brže-bolje pohitao ka zvonu, ne bih li prikrio svoju šeprtljivost. Ipak, kako to obično biva, kroz prozorče na kojem sam dobijao svoju redovnu dozu bijega od glavobolje, moj pogled se sudario sa neobičnim očima, iz kojih su suosjećanje i neka neobična vedrina tekli na ovu stranu metalnog kaveza.

"Dobro večer. Izvolite"...

Riječi su prošarale kratkotrajnu tišinu koje nisam bio ni svjestan, a koja je opila prostor i vrijeme u kome sam se tada našao. Riječi popraćene blagim osmijehom, onakvim kakvog ne bi mogao opisati ni najbolji poznavatelj riječi ovog svijeta. 
Još jedna djevojčica s one strane ulice, kojoj miriše koža i čiji nedohvatljivi svijet ću morati da upoznam, pomislih dok sam spriječavao svoj mozak da prebrzo reagira i traži, bez recepta ili ikakve preporuke taj kratki osmijeh koji bi napajao dušu.

"Neki analgetik koji će mi donijeti takav osmijeh kao i vama, mlada damo", odgovorio sam, već smušeno preturajući po zadnjim džepovima pantalona u potrazi za novčanikom, dok se onaj osmijeh nakratko zadržao na obodima mog pogleda, da bi zatim nestao među blještavo bijelim kutijama sa skrivenim začinima i ljekovitim biljem.

Kad bi samo znala da sam upravo za takve osmijehe nekada nosio cvijet u unutrašnjem džepu sakoa, kao poklon za čeznutljive djevojčice čije oči zaiskre pred mojim. Vrlo rijetko sam ih sretao, a tako teško sam im prilazio tražeći neki kontakt kako bih upoznao dušu koja se skriva iza takvih osmijeha i uglavnom, kao prema nepisanom pravilu, na nekim čudnim mjestima gdje to vjerovatno ne bi bilo ni prikladno. Baš kao i večeras, dok se iza ovog kaveza skrivao osmijeh koji odgovara pogledu punom pažnje dok se stapa s njenom kosom, onaj koji prvo primijetiš u očima, pa tek onda na usnama. Takav da ga vječno pohraniš u memoare duše, s onu stranu zamišljenog svijeta, u koju niko ne proviruje bez velike potrebe.

Pitam se da li bi ikada neka svemirska taština došapnula takvoj jednoj djevojčici kakva je večeras naspram mene da moje oči žarko žele nakon ovog susreta barem još nekoliko puta gledati njene usne kako se miču u savršenim konturama dok izgovaraju riječi stopljene s osmijehom, razmazujući jarki karmin na sebi. Kao i mnogo puta do tada moje taktiziranje i iščekivanje da takve riječi uputim onoj drugoj strani i sam obično me dovedu do trenutka u kojem prilika nestane i sve postane čekanje onog što nikada neće doći - da se jedan takav osmijeh zaustavi na mom licu.

A tek kako su čekanja tako težak momenat čovjekovog života, ponekad tako dražesna i ljupka kao ono iščekivanje prvog poljupca najveće prve ljubavi pod svodovima starih krošanja gradske aleje, a ponekad tako teška kad im dopustimo da se rasprostrane među ljudima u krivom trenutku da samo pokvare odličan trenutak od prije. No pitam se, šta bi bilo kad bih sve te svoje krive trenutke i sjećanja zamijenio prosječnim "uletom", tražeći ponovni susret, pozivajući taj pogled koji sretnem u mimohodu da mi se pridruži u ponekoj šetnji, na jednoj kafi, da podijeli sa mnom večeru pod svijećama ili zamišljene poglede u dalek, noćni svod neba što se nadvija nad našim svijetom.

Samo taj pogled i taj tren u kojim se raspukne pažnja prema svemu ostalom, ali tako jak osjećaj koji te natjera da razmišljaš ko li su ta lica što ti udube lobanju i koja nas natjeraju da promislimo da li bi naše poznanstvo nekada razbilo jedan planirani atom sudbine i otvorilo neobični drugi svijet. Mnogi od nas, vjerujem, vape ispod kože i kore da u njihovoj okolini postoji neka srodna duša koju će sresti, no da li je to baš ona. Odakle je, zašto stoji baš ispred mene, iza ove metalne ograde večeras? Da li ima dečka ili je upravo prekinula s nekim kretenom koji ju je varao dok joj je lažno obećavao brak i sretan život. Možda je samo nesretna od života, pa sve to osmijehom prikriva, a možda zaista buja u njoj neka neobična ljubav prema ljudima. Ili se pak ovog jutra probudila sa prstenom na ruci, dok je on klečao pored kreveta posutog laticama ruže i tražio od nje da promijeni prezime ili samo na svoje doda crticu, baš kako bi njoj odgovaralo.

A možda daleko od toga, možda u očima ubice idealna žrtva, a možda daleko od te moje zamišljene morbidnosti.

Možda bi meni bila Ta i ja njoj Taj. Možda bismo znali kreirati naš raj.

A možda i ja samo drijemam na javi, tražim nešto što nikada neće postojati. Ili, pak, hoće u mojim snovima, daleko od zajedljivih pogleda okoline, zloslutnih komentara nesretnih i onih kojima život izgleda kao tamnica prepuna loših osjećaja.

A možda i postoji nada. U jednom od onih jesenjih sokaka, jedne od godina ispred nas, jedne od večeri, van metalnog kaveza, van naših tijela, van svijeta koji nas svojata tupim tjelesnim potrebama. Na onom Mjestu za dvoje, tamo gdje se osmijeh stapa s pogledom, gdje duše udišu opojne mirise emocije. Tamo daleko, gdje stoji ispod prastarog hrasta, dok joj nadraže martinke prekrivaju zlaćani listići jeseni, dok njen osmijeh nestrpljivo čeka sudar naših pogleda spreman da se rastopi u najlepši prasak zvijezde padalice koja ispunjava naše želje.

Dok se kao razdragana djeca smijemo našoj zaljubljenosti, od začetka do staračkih bora.

Možda...