05.10.2018.

Neko Tvoj

Vidiš stari, nisam ti nikada pričao kako je teško kad tvoje povjerenje prokocka neko za koga si bio siguran da ćeš u njegove ruke moći položiti cijeli jedan svijet, život prepun šarenila emocija koje su se žarile na dlanovima i nade koja je, tek sad to vidim, neumitno tekla između prstiju poput pijeska u pješčaniku.

Vjerujem da nikada nikom neću moći dokazati da sam bio neko njen ili da me bar voljela, no znam šta sam svih tih trenutaka osjećao na mojim dlanovima, kakvi trnci su se uvlačili kroz grudi pokraj srca, koje je dobovalo neku nepoznatu simfoniju kakva bi i Bethovena zadivila, siguran sam.

Ne znam da li to baš zovu ljubav, no vjerujem da ni svi pisci ovog svijeta ne bi mogli pronaći ime za taj osjećaj. Možda se jednostavno i naziva samo Taj osjećaj, bez detaljne deskripcije, bez pitanja zašto se kao takav iskrade preko bedema naših osjećanja i poput trojanskog konja postane mamac za nadu, za emociju, za sreću. A sve je tek samo privid.

Do sada je vjerovatno cijela jedna satnija prstiju i ruku promarširala mojim dlanovima, ali i dalje osjećam njen prvi dodir, onu bolnu tačku preko koje je njeno srce mom zadalo poseban ritam od kog se ni danas ne mogu otrgnuti. Mnogi će reći da to nije moguće osim ako ne postaneš nečiji, jer te drugima ni ne mogu dokazati, ali sam zaista bio tvoj neko. O, još kako sam bio, dok sam te skrivao pod platanima naše mladost, bježeći od zagušljivih kafana, ispunjenih dimom i crvenog vina koje se prelijevalo preko mojih košulja. Radije sam ih ispunjavao slojevima tvoj jarkog karmina na okovratnicima i tek zadavao brige svojoj mami koja je promišljala kako li svaku noć pronađem drugu.

A da sam joj tek mogao objasniti da sam svaku noć u tebi pronalazio drugu, da sam se svake noći iznova zaljubljivao. Da me tvoj osmijeh mamio, iako nikada nisam spoznao koliko mi on znači. Ustvari, kad malo bolje razmislim, nisam nikada uspio razumjeti ni koliko mi ti značiš, ni šta smo zaista jedno drugom, niti da li su tvoji prsti posljednji put te noći popunili prazninu između mojih ili pokupili svu sigurnost iz njih i poput lopova odjezdili u noći bez da se pitaju šta to od mene uzimaju.

Nismo se nikada uspjeli ni zajedno uslikati, niti otputovati na Madagaskar. Ili barem do Viktorijinih vodopada. Sjećaš li se kako smo zajedno sanjali o tome da pobjegnemo od svih? Nikada nismo učinili ništa što smo željeli nego smo, naprotiv, oboje pobjegli u svoje čahure, daleko jedno od drugog, bježeći kao da nas cijele armije prate s nalogom da nas liše ovozemaljskog postojanja.
Ništa od tebe nisam iskusio, sem jedne noći prepune treperenja u grudima, tvojih usana kako se prislanjaju uz moje čelo i riječi koje govore kako vjerovatno ne misliš da sam ja za tebe.

Možda i nisam, a možda je upravo suprotno.

Ovako nikada nećemo saznati šta smo. Barem ne zajedno. Onako za sebe znat ću da mi fališ kao svaka zraka vazduha koju pluća traže. Kao zagrljaj najbližeg na ovom svijetu. Žudjet ću za tobom, a skrivati žudnju poput ptice koju su okovali u kavez. Tražit ću tvoje oči među mnogima, bezuspješno, a one će se svake noći iznova vraćati u snovima da me gledaju iz sumraka.

Poput mjeseca, lutat ću noćima, daleko od zvijezda, ispunjavati želje drugima, stariti bez dokaza, da niko nikada ne sazna kako sam bio nekad, neko tvoj.

I eto tako, stari moj, vjerovatno je najlakše biti mudri general nakon bitke i pričati kako sam na bojišnicu trebao domarširati sa nekim drugim oružjem osim riječi i povjerenja. Pa možda i jesam, da samo drugačije umijem, da samo znam kako da sakrijem da sam snove ostavio skrivene ispod njenog kaputa...