21.11.2018.

Suze

Čudno li je to kako ljudi odjedared postaju tuđi, pa se kriju od svog ogledala, onog čudnog nemira kojim ih savjest trgne svake večeri dok tonu u san nadajući se da će sutrašnji dan biti bolji, da će sutra neko patentirati gumicu za brisanje životnih grešaka. Eh, lutko moja, kako sam volio tvoj osmijeh i one dvije sjajne zvijezde padalice koje su završile na mjestu tvojih očiju. A sad? Brišeš me jer nisi bila u pravu. Brišeš da te slučajno prošlost ne bi pristigla na nekoj od tvojih putešestvija kroz razne svjetove. Ma taman da pobjegneš i u Narniu, nije daleko. Savjest grize taman kad misliš da si najudaljenija i najbezbjednija. Samo čekaj, vidjet ćeš već. I nema tog patenta koji će izbrisati suze na zaleđenom staklu jedne hladne, oktobarske večeri prosute k'o šaka zrnevlja. Za tobom.