15.04.2019.

Ništa više nikada neće biti isto.

Ništa više nikada neće biti isto.

Ponavljam to sebi kao mantru svakog trena u kome više ne gledam u tvoje oči ili dok prebirem po sjećanjima kao po kutijama za selidbu, pokušavajući se prisjetiti kada sam to posljednji put bio istinski sretan i zadovoljan. Mnogi mudri ili barem oni koji misle da su od tih odluče se počesto zagrebati pokrov starih rana i reći mi kako bih svakako trebao da te barem zamrzim, dok lutam noćnim putevima između kazaljki tragajući za prečicom do spokoja. Ali, kao i u svemu, najlakše je biti general poslije bitke i drugima prekrajati sudbine, no svako bi se nad svojom zapitao.

Znam da sam bio isuviše grub i da je naš posljednji razgovor završio prepirkom. Nisam tako želio, ali nije to bio jedan od loših dana u kome se naprosto svađaš s ljudima jer si loše raspoložen. Ne, bio je to najlošiji dan kojem sam ikada posvjedočio i mislim da više nikada neću moći razvrstati svoj život drugačije osim na dva vremena koja su se dogodila prije i poslije tog trenutka. Taj tupi udarac u srce, zauvijek, nakon posljednjeg zbogom za sva vremena, zakucao je ritam srca na onaj koji svira tužan, kišni kreščendo u mojim grudima.

I ne, nisam došao na onaj koncert o kome smo sanjarili i na kojem smo si obećali pjevanje u zagrljaju. Nisam smogao dovoljno hrabrosti da te cijele noći gledam prekoputa, dok Neša sa bine u stihove pretače čudne, tužne sudbine. Ne bih mogao pogledati u te oči ili barem ne bih mogao stajati i mirno odšutjeti takav trenutak. Ne dok još uvijek, svakog puta kada te samo osjeti u svojoj blizini, srce zaigra neki čudan tango i noge otkažu poslušnost, kao da znaju da je suđeno da samo jednim pravcem kroče - ka tebi.

Ali već odavno ne mogu ništa izgubiti, osim duše koju sam tebi poklonio prvog trena kada sam te ugledao. Mnogo puta sam tražio pravu stazu kojom bih dojahao do te svoje skitnice, ali sam mnogo puta prešutio da je jedini pravi put onaj koji bi me vodio lutanjima kroz crte tvog lica, do tvog pogleda. Tragajući za tom stazom planirao sam kako ću ti donijeti izvor duge na rukama, da sve boje spektra vidiš na mojim dlanovima. Pa da kleknem, ako treba, pred tvojim licem da bolje vidiš kako sam u tebe zaljubljen do ušiju. A onda se sjetim da je to daleko od dozvoljenih mi terena i da bih naišao samo na barikade jurišajući na tvoje stjegove.

Nespremnog me dočekuje svako novo jutro dok se sa šoljicom kafe sudaram sa zidovima oko sebe i u sebi. Nespretno te tražim u zamišljenim pogledima, u dalekim oblacima, u zvijezdama koje gasnu pred zorom. I cijeli se bojim da ovaj svijet nikada neće biti pravedan kad je odlučio da te istrgne iz mog zagrljaja.

A, naprosto, znam da ništa više nikada neće biti isto.

Kao da nije ni trebalo. Kao da nije željelo. Kao da se vječno od nas skrivalo u nama...