31.01.2018.

Vozovi

Pitam se da li jedna osoba toliko može boljeti da se čovjek osjeća kao zaljubljena tinejdžerka poslije prve velike ljubavi? Iako, možda, jesam romantik koji opijen putuje raznoraznim vozovima, potucajući ovamo i onamo po peronima koji zaudaraju na ustajalost, čežnju i rakiju od šljive, nikada nisam vjerovao da ću baš na taj trik sudbine tako lako nasjesti.

A bližio se jedan od onih završetaka godine koje sam toliko iščekivao da jednostavno prekrižim brojeve godine koja me teškim ožiljcima odgajala do neperfektnih visina. Zaspao sam u jednom od kupea sa izlizanim tapetama koje su, nevješto zalijepljene, visile na posljednjim nitima ljepila koje ih je vezivalo sa zidom, uljuljkan prazničnom atmosferom i zagušljivim, ali prijatno toplim vazduhom iz prastarih vagonskih radijatora koji su ostavljali otiske na prozorima.

Tek iz sna me prenuo težak udarac vrata kupea i smušeno lice djevojke koja se, skrivena iza smeđenih pramenova kose i zelenih zdenaca zjenica, u sebi ispričavala za nespretnost koja me probudila.

"Da li je slobodno", zatreperio je vazduhom drhtavi glasić, iza kog se skrivala neka čudna zamišljenost, protkana čežnjom.

"Naravno", odgovorio sam odvrativši pogled kratko ka prozoru, da bih samo sekund kasnije skočio uz psovku koja je još više prepala uznemireno srce naspram mene.

Debelo sam prespavao posljednju stanicu koja vodi do mog doma i sada mi ništa drugo nije preostajalo nego da sačekam povratak voza s njegovog odredišta.

Sjela je i dalje začuđena prekoputa, skinuvši sa sebe kaput koji je otkrio vitke noge i blago popunjeni struk, nevješto sakriven iza smeđeg veste, pa se nakon prekrštavanja nogu i čitave simfonije koju su prouzrokovali lupnjava njene torbe, šuštanje suknje i nekoliko uzdaha, okrenula ka meni.

Zagledala se u moje neispavano, ispijeno lice i tiho upitala da li se poznajemo od nekud, napomenuvši kako sam joj se učinio poznat.

Tada se i ja zamislih i u moru slika silnih stanica i čekaonica pretražih ovu živahnu siluetu. Ipak, morao sam odrično odgovoriti.

"No, to ne znači da ovog trena ne možemo promijeniti to stanje, gospođice..."

"Walyent. Amily Walyent", izgovorila je kratko i pružila baršunasti dlan, sa najmekšom kožom poput paperjastog jastuka u čiji dodir sam utonuo.

*******************

"Andy. Andy, koji ti je vrag", prenuli su me iz sna povici prijatelja koji je sjedio naspram mene u kupeu. "Koja Amily, o čemu buncaš? Ponovo sanjaš one svoje nedosanjane ljubavi".

Prenuh se iz sna i pogledah. Plutala je parna lađa kroz nizine, a u daljini su se nazirale tek pokoja kuća, ogromno dvorište ograđeno bijelom ogradom i snene planine koje su se svojom bjelinom nadmetale na horizontu.

Nastavit će se...

24.12.2017.

Božić je...

Zazvonila su svadbena zvona na Badnje veče i nisam stigao ni da se okrenem, a već sam bio stari momak na kojeg se bakice po ćoškovima sažalijevaju, govoreći kako su moje prilike već odavno prošle.

Nas dvoje sastajali smo se pokatkad, potajno, iz prikrajka priskakali jedno drugom u pomoć bez ozbiljne namjere da ugrozimo živote jedno drugom, ali uvijek na usluzi. Uz toplu kupku, večeru i duge, zamamne zagrljaje ispred kamina, dok jezičci vatre titraju po našim obrazima i tope se u kapljama uzavrele ljubavi. Eto takve su bile moje zime, zagrijane i zaigrane, daleko od pustohodnih prolaza svakodnevice i sakrivene od znatiželjnih pogleda starih parova koji bi komentirali kako si svoj damski šešir, kojim si se toliko ponosila, stavila nakrivo ili pak kako je moj šal zabačen kao da sam upravo izašao iz loše napisane priče za djecu.

A onda su ponovo zazvonila zvona oko mene i trgnula me iz sjećanja. Ne sastajemo se već odavno. Ustvari, na dva smo različita kontinenta obaveza i briga, što su nas otrgnula iz čežnjivog zagrljaja i protjerala daleko, van granica jedine sigurne domovine u koju se ulazi bez pasoša, a koja je omeđena srcem i skrivenim uzdasima.

Sjetila su me ta zvona na noć kada sam, smiješno, poput neke šeprtljave izvedbe Sherlocka Holmesa ulicama mog malenog Londona tragao za jednom salom za vjenčanja. Nikada me nisu privlačile isprazne ceremonije i vjerovatno bih vječno izbjegavao da makar i provorim kroz prozor jedne takve, bajkovite pozornice, da se na njoj te večeri nisi nalazila baš ti. Sakrivena u bijelu čipku i saten koji se prelijevao preko, do tada samo meni poznatih kukova,sa tamno crvenom kosom koja je, poput buktinje, plamtjela pod bijelim velom.

Tragao sam od ugla do ugla, prošao i negdašnjim svadbarskim sokakom, da bih se na kraju obreo pred ulazom C6, koji je u sebi brižljivo čuvao 30 kvadrata uspomena, na koje smo nekada bili tako ponosni. Napokon jedan prozor, kroz koji mogu proviriti i pogledati u poznatu prošlost.

Dvije siluete, zaigrane u polumraku i udarci bosih nogu o parket boje meda, koji se savijao dok je po njemu titrao ritram požude i uzavrele krvi. Naokolo razbacane latice ruža i smeđi kaput, nemarno prebačen preko fotelje, na kojem su se još uvijek vidjeli tragovi snijega.

Gledao sam u to kino snova kroz prozorsko okno i vidjeh u sljedeći tren dugonokte prste kako se, poput otmjenih grofica, šeću avenijama jednog zatiljka, pa duž ramena, sve do drhtavih dlanova koji su ležali na plahti. Potom se začuo glasan kikot, zvuk upaljača koji je škljocao i šuštanje zavjesa pred mojim očima.

Prenuh se. Daleko sam odšetao ulicama snova i nisam ni primijetio kako se kazaljke stapaju u jednu tanku liniju, sve dok nije zabubnjalo dvanaest doboša na zidu.

Božić je, još jedan od mnogih. Ne slavim ga već godinama i skrivam se od brojnih ukrasa, svijetlećih zamki i fino umotanih poklona što se skrivaju pod jelkom. Polnoćke već odavno službujem na peronima sudbine i čekam kad će jedna od njih otrgnuti posljednju nit pred put na vječna boravišta.

Svaku božićnu pjesmu zamijene mi svadbena zvona i ponovo ih čujem kako u daljini slave jednu novu ljubav što se rađa s novim danom.

Dobuju i dobuju, u odlazećem zvuku koji se zakači tek za ušne resice pažljivih prolaznika. Dobuju. Daleko. Ritmom tvog srca. Koracima u decembarskom snijegu. Ukradenom ljubavlju. Pa onda sve tiše, šaptom bakica što oplakuju moju sudbinu.

Daleko od kamina, zagrljaja, smeđenih kaputa. Daleko od bijega s onu stranu ljubavnih zakona. Trideset i osam godina daleko od posljednjeg, neizgovorenog, zbogom.

Dobuju...

26.09.2017.

Jeseni mog srca

Stari se. Sve manje se osvrćem na život oko sebe i zamišljam kako sam samo sjena jednog od onih prošlih života koje sam živio. Ne, nisam pogriješio. Jednog od onih života, jer sam uvijek pogrešno živio tri paralelna kako bih dostojno namirio sve potrebe svog bića da bude skrušeno i tiho, a u isti momenat i kao razjarena zvijer koja trči od nemila do nedraga u potrazi za nedostižnim ciljem. Sjećam se vremena kada sam se s radošću laćao pera i stiskao kroz njega slova u one silne rečenice što su se ređale na policama moje životne ispovijesti. Više me ni to ne ispunjava. Postao sam jednogodišnji posjetilac svog životopisa i više ni sam ne znam za koji groš trčim svakog jutra kad zjenicama očiju poljubim zoru koja rudi oko mene i trči u zagrljaj novom danu. Možda to i jeste problem, to što i njoj zavidim jer ima kome pritrčati u zagrljaj, sačekati ga svaki put kad završi svoj posao. Nekog ko se nadovezuje na nju i daje joj svrhu svaki put taman kad pomisli da je istekla i da netragom nestaje u pučinama svojih jarkih boja. Bit će da je to, jer više nemam nade da ću nekada, u nekom od ovih svjetova, pronaći osobu koja bi bila barem jedan dan svim zorama koje doživim. I ne mislim da je problem u njima, tim djevojkama što nezainteresovano jure kroz život, ne misleći kako je ljepota u očima promatrača, nego u očima tupih i sivih ekrana, od koje se, bezosjećajno, odbija svaka patnja, sreća, tuga, radost ili bol ovog svijeta. Ne, greška je u meni. Vjerovatno su u mene, tamo potkraj jednog vijeka, stavili pogrešan čip koji im je pretekao iz drugih operacija, ne sluteći da će to na meni ostaviti ožiljke. Pa i sami kad pomislite, šta jedna tako malena stvar kao što je čip može učiniti čovjeku? Živim s njim već četvrt vijeka i stalno sam sebi postavljam isto pitanje, a odgovor tek osjećam o odbijanjima, u lutanjima, u traženjima nečega prošlog što nikada više neće biti. Tek svake jeseni, s dolaskom onih izmaglica što se noćima i jutrima šunjaju po ulicama, šutke navlačeći šareni šešir satkan od lišća i okupan hladnim kapima kiše sa sjevera, osjetim kako se još jedan dio otkida od mene. A ja te dijelove, više po inerciji, samo bacam u jedan ćup u kojem stoji i davno odbačena nada da bi neko mogao doći i bez poziva sastaviti te dijelove, zacijeliti rane što su se razmnožile tijelom i dušom, pa onim dugim, maznim dodirom preko potiljka udahnuti malo ljubav u ovo istrošeno srce. Već godinama ne pišem, a posebnih razloga nema. Tačno sam rekao - nema, jer nema ni ljubavi, nema ni ljudskosti, nema ni nade, ni zanosa, ni čestitosti, ni sreće, ni poštenja, ni... Ničega nema, tek pokoji tračak prošlog vremena koji mi pokaže da sam mlad ostario i da ne vjerujem kojekakvim lažnim i tričavo obojenim spadalima što pokušavaju za interes prodati jedine vrijedne stvari. Nema ničega. Tek svaka jesen donese novi amblem s dalekog juga, razglednicu i zrnce pijeska kao dokaz o putovanju kroz svijet do našeg ponovnog susreta. Tek ona me se sjeti svakog septembra, kad lišćem zarudi u komšiluku mojih osjećanja i zamiriše neubranim čajem, cimetom i jabukama...

15.12.2016.

Kada tama ukrade uspomene samo svjetlo postaje lijek za bol

Oduvijek sam volio stare fotografije, znate one na kojima se emocije nisu mogle lažirati, na kojima su boje uvijek bile iste, crno-bijele. Te fotografije oslikavale su iskrenost jednog vremena koje su proklinjali oni koji su živjeli u njemu, ne sluteći koliko ćemo mi danas žaliti što nismo bili njihovi saputnici.

Ne tako davno ja sam bio jedan od takvih fotografa, snimao sam tvoje lice svakoga trenutka malim otvorom zjenica što su, poput vrijednog objektiva, sakupljale svaku zraku svjetlosti odbijenu sa bijele površine tvog vrata. Potom bismo te fotografije zajedno, stidljivo razvijali u tamnim komorama naših snova, dok bismo bježali jedno od drugog stideći se da priznamo koliko ljubavi sakrivamo, ne priznajući ni sebi, ni svijetu da se ljubav skrila među naše prste koje je samo potrebno spojiti. Iz takvog spoja uzgajanog na iskrenim poljupcima nastajala bi najljepša romansa, baš kao što i iz spoja zemlje i sjemenke, koja se uzgaja čistom vodom i suncem nastane ruža.

Sakupljao sam svaki komadić fotopapira svojih misli na kojima bi se zažario i najmanji kristal fotona tvog lika, dok bi se svjetlo tvojih tirkiznih očiju prostiralo zvjezdanim stazama mikrokosmosa što sam ga za tebe i sebe skrivao u srcu. Da, tirkiznih sam kazao. Nisi nikada dozvoljavala da ustvrdim kako se ti divni zdenci prelijevaju iz zelenih rijeka u plava mora, da bi se u okeanima tvoje zamišljenosti isprepomiješali do neprepoznatljivosti ovih čistih boja, jer si uvijek željela jednostavno imati boju očiju kao i svi, ne shvatajući svoju unikatnost.

Znao sam kolika je čast biti u mogućnosti promatrati to vrhunsko božije umjetničko djelo, tako prefektno izvajano izvana, a tako nestručno oblikovano iznutra, sa brojnim nepravilnostima koje bi se dale brusiti samo pažnjom i čežnjom što se u meni budila na samo jedan pomene tebe.

Danas nisam ni sjena takvog čovjeka. Nisam naslikao nijednu fotografiju već godinama. Zaboravio sam svaku vještinu koju sam učio promatrajući tebe, emocije su iščezle iz svakog dijela mog bića, a pocijepani su i svi fotopapiri na koje sam u budućnosti trebao da slikam naše zajedničke trenutke. Odlazeći prosula si bocu monotonosti i sivila, čije hemikalije su izjele i sve uspomene brižljivo čuvane i prikupljene na jednom mjestu.

Ne znam više ni tačku, ni slovo, ni atom da priljubim na bilo koji papir ovog svijeta.

Znam reći će mnogi pa što će ti stare, ishabane i progorjele fotografije koje više niko ne želi ni pogledati dok danas oko tebe sijaju razne ljepotice iz čitavih fotoalbuma što su prepuni šarenila i boja, kao da je svaki provučen kroz korijen duge tamo daleko, utapajući u sebe sve nijanse boja i ludila. Ko bi im objašnjavao, ne shvataju, danas je sve baš postalo takvo - šarena igra leptira koja prestaje sa prvim zalaskom sunca i prestaje postojati kao trajna čestica svemira, molekul iz kojeg bi se rađao jedan budući svijet.

A meni, ionako, tebe ne može zamijeniti ništa, ni lažirane emocije, ni otvoren svijet preda mnom, niti sve one koje mi nude da se zajedno s njima utapam u zajedničkim fotografijama što ih nule i jedinice ispisuju po tačkama ekrana, onako kako ko zaželi, bez prepoznatljivih mana aktera. U onim fotografijama okrečenim i osvježenim poput ograde do puta, iako se iza njih krije priča osrednje tarabe sakrivene sa one strane imanja koju niko ne vidi, u onim fotografijama što se troše na svaki momenat, bez štednje filma za kosmički važne događaje smrtnika kao što su rođenja, vjenčanja, ljetovanja i smrti.

Jednostavno, nakon tebe nešto je u meni puklo i ne znam da li će se ikada, u tami koja vlada oko mene, zjenice kao objektiv mog srca otvoriti i propustiti dovoljno svjetla da ispiše neke nove fotone uspomena na kožu.

15.11.2015.

Oktobar

Težak uzdah otkinuo se sa ispucalih usana, zakovanih za naborano, staro lice na kojem su se mreškale sunčeve zrake jednog tužnog i sjetnog oktobarskog popodneva. Sjedio sam na drugoj strani ulice, zaklonjen staklom prozora i ispunjen bukom mlađarije koja se ovdje u Movieu okupljala bezbrižna, nakon završetka školske smjene. Sjedio i promatrao siluetu jednog sredovječnog čovjeka, koji je hvatao posljednje svjetlo ovogodišnjih sunčanih dana na klupi ispod tužne vrbe, povijene tačno onako kako je bio povijen i bol u njegovom tijelu, vrlo lahko čitljiv sa njegovog lica.

Pitam se kakvu li sudbinu i kakva sjećanja krije to lice, koje je ovog dana okupiralo moju pažnju pridobivši me da ponovo postanem istraživač svoje bujne mašte. Čudna sjeta se skupila na njegovim obrvama, koje su časkom postale jedna cjelina, podigavši se uvis baš u trenu kad je pred njegovim očima zalepršala ljubav dvoje klinaca, nasmijanih i zaljubljenih kako to samo tinejdžeri mogu biti. Samac, bez mjeseca u očima. Bez ičega u očima, osim zjenica u kojima se ogleda samoća cjelokupnog svijeta i jednog lica koje je prestalo da postoji među očiglednim stvarima tog svijeta.
Ili se to možda samo ja zavaravam i vidim ono što želim, dio mog svijeta u tom njegovom ogledalu? Ma ne, siguran sam da gledam čovjeka kojeg je sreća napustila onog trena kad je sudbina potpisala ugovor za rastanak njega i njegove ljubavi.

Teškom mukom je podigao ruku, prelomivši čvrsti stisak kože i drveta, a potom je laganim pokretom potražio džep na svom kaputu, tako teatralno da bi vjerovatno i mnogi nepažljiviji posmatrači primijetili njegovu želju da prekrati svu mučnost samotnog vremena, a zatim je na bijelom dlanu zaiskrila sunčevim sjajem jedna drvena lula, sa metalnim vrhom u koji se postavlja duhan. Potom su se težak uzdah i dim pomiješali u masu koja se rasplinula pred njegovim očima, vjerovatno kao i njegov život, da bi nošena vjetrom najzad nestala pod svodovima obližnjeg drveća.
Uvijek su me zanimale te sudbinske mogućnosti koje ti može ponuditi samo jedan par očiju, što ih slučajno primijetiš u prolazu, a urežu se u sjećanje proparavši mozak onako kako dijamantska vršica proreže staklo, bespovratno.

Grozio sam se ljudi koji svoje sudbine protraće na prepričavanje tuđeg života i koje nikad nikakva osjećanja ne dotaknu, da makar i za jedan pedalj urežu ožiljak u njihovu kožu, njihovo sjećanje i njihove emocije, ali opet lahko sam ih pravdao vječnim ubjeđenjem da je lakše prepričavati život nego živjeti ga.
Prebrojavao sam trenutke na prstima neznanca koji se, sada već užurbano, meškoljio na klupi lupkajući o drveni naslonjač i zamišljao tu čudnu sudbinu koja čovjeka dovede u osamu. Možda je otišla sa drugim ili je pak prestala da bivstvuje svojim tijelom na ovom svijetu? Kakva li sad tuga pritišće ovog čovjeka pred mojim očima i kako li on vidi svoju budućnost, prekrojenu čežnjivim i neukrotivim snovima o odlazećoj sreći.

Čini mi se da ću vječno ostati uskraćen za odgovor o tome da li je bolje ostarjeti sam i navići se na tu nuspojavu životnih tokova ili je bolje samovati u starosti, onda kad te napuste svi koji su se s tobom zavjetovali na ljubav do smrti. Starim mlad i osjećam to suviše na svojoj koži. Nekako mi je previše i čudno da suosjećam sa tim neznancem koji se upravo sprema da napusti moj vidokrug, taman kad je preko mjere naborao moje čelo, što zabrinuto i bezuspješno pokušava sakriti tu empatiju sa njegovim neurednim licem, neuređeno jer ga niko više neće gledati sa punom pažnjom. Svi smo ipak isti, shvatam tog trena.

Za nekoliko dana tek će otkucati dvadesetprva godina na satu mog života i tek bih trebao da počem razmišljati o budućnosti, a samo sam preplašeni dječak kojem je potrebna ruka starije sestre da ga povede kroz školu života. A upravo to vidim i u njemu, neznancu, koji zbunjen od pomisli da sam preživljava samotne ostatke ljubavi, duševno gotovo stariji od samog života, kreira pod svojim kaputom dječaka, također preplašenog, usnulog i zamrznutog u trenutku koji je od srca otkinuo jedini vrijedan dragulj, što mu poput pčelinje žaoke život znači.

Ustao je sa svog mjesta, odvojivši pritom pogled od zemljanog ostrva u asfaltu u koji je netremice piljio sve vrijeme i pogledi nam se sudariše. Pokušao sam da skrenem pogled, kako ne bi primijetio da ga promatram, ne želeći da preplašim tu endemsku vrstu čovjeka koji u tišini, stoički pati i podnosi bol, a opet ne mogavši da odolim ljudskoj prirodi koja nas tjera da istražujemo i tražimo odgovore na ono što nas okupira buljio sam kroz staklo u daljine sakrivene na dugmićima kaputa, koje je neko brižljivo prišivao sakrivajući sve nedostatke tkanine. Nisam siguran da li je primijetio tu moju borbu sa pogledom, ali je negov pogled već sljedećeg časa počeo da traži zamišljene stope i brojao je korake koje je napravilo jedno nježno, bijelo stopalo kročivši ovuda, u moru asfalta prepomiješanog sa drugim užurbanim stopama koje su jurile put svoje sreće.

Težak uzdah ponovo se otkinuo sa usana, ali ovaj put mojih i nisam mogao da se otrgnem utisku kako ja njegovu životnu etapu već sada proživljavam, bez podrške ljubavi, boreći se sa vjetrenjačama sulude sadašnjice. Izostaje moj Sančo Pansa. Tragam za svijetlim tačkama svoje mladosti, ali moj dr. Watson je odlučio da ostane u kišnom Londonu.
Ljudski je kažu pitati sebe i druge, stalno propitivati, ali ponekad i šutnja učini svoje.
Tako sam želio, u ovom trenutku, upitati druge za mišljenje o ovim samoćama što se kriju u nama i pred nama, ali sam već sljedećeg trena shvatio beznadežnost tog pitanja i masu odgovora koji bi se patetično i bljutavo razlio kroz moje uši.
Odlučih prešutjeti. Kao i uvijek. A i teško bi shvatili drugi da samoća i tugovanje nisu kukavičko, nego dapače junačko djelo, koje stoički podnesu samo oni odvažni, spremni da prežive sve do suđenog časa kada će se rukovati s tijelom posljednji put, da dušom otplove put neba. Šutjet ću jednu molitvu da jednu moju, sumornu popodnevnu samoću nekog budućeg oktobarskog popodneva neko prekine vedrim osmijehom i blagim dodirom spuštenim na moj dlan.

Možda mi On i dopusti da usnama dotaknem neko bijelo čelo, dok na tanke, bijele prste navlačim zlatnožutu burmu, historijsko blago moje porodice koja od uspomena ima samo osmijehe i sjećanja na vjenčanja.
Nadam se, možda će i neki moj oktobar izroniti crvenu revoluciju na vratima srca i preokrenuti ritam mojih prstiju na škakljivom vratu stidljivo sakrivenom od znatiželjnika.
Oktobri i jeseni to itekako umiju, usamljeni.


Noviji postovi | Stariji postovi