11.08.2015.

Misao u magli

Kada ste dijete radničke klase najveći san koji možete imati jeste da uspijete u životu i da zaradite ogromne novce, kako biste pokazali svim onim zlobnicima iz djetinjstva. Da li zbog činjenice da sam dio ratnih generacija koje su ionako poremećene ili zbog neke greške na čipovima koji su umetnuti u nas, ali kao dio te i takve mase jedino o čemu sam sanjao jeste ljubav.

Ljubav, bezimena, sretna, bezbrižna i zanesena romansa, dio jedne duše spojene iz dva tijela, poput leptira i gusjenice, što se rađaju iz čahure da, napose, postanu jedno, gracioznost i muka spojeni u jednodnevni let.

Načuh negdje od starih kako pričaju da snovi nikada ne postanu vaša realnost i da ih obično gledate u ekranima ili u ljudima, ali nikada u svojoj kući, nego se vječito izuju tu na pragu kuće, sjednu i onako teški, stari koliko i samo vrijeme, izvade lulu iz jednog malog kofera nepoznatog sadržaja i zapale prastari duhan. Sve što osjetite od njih jeste zadah dima što se danima poslije, do naredne njihove posjete, osjeti pred prozorima kad god zamišljeni ugravirate prašinom neko ime od kojeg vas sudbina razdijeli.

Proteklih dana bijah dio jedne mase, što se okupila oko ideje da svoj svijet pokrene, pa makar i zalud. Divni neki ljudi, zanimljiva družina poput onog Grimovog četverca što se nekada davno zaputio u Bremen da postanu muzikanti, ali daleko bi to objašnjenje bilo od našeg toka. Uglavnom, ono što nama treba u svemu tome jeste samoća.
Pitate se kako se osjećati usamljen u masi ljudi?
Nije neka nauka biti tužan, niti oslušnuti korake jedne zaljubljene jeseni što se tetura iza ugla augusta, čak ni onda kada oko vas bubnjaju teške stope sadašnjosti i mase koja se njiše u ritmovima poput vrbe na povjetarcu. Nikada usamljeniji, kažem vam, nisam bio do tog trena. Nikada.

Da gledao sam mnogo ljudi, neke divne dame što su plesale valcer gipkim sjenama pod oskudnim svjetlima trgova i jedne najljepše zelene oči, sakrivene iza osobe toliko daleke i toliko nedostupne za ovo blago srce radničke klase, što lupa ljubavlju ritmove tuge.

Kratko ću ovog puta, nemam mnogo riječi koje bih istrošio za još jednu tugu. Previše sam ih izbrojao kroz ove samoće što se provukoše prvo u sate, potom u dane, da bi na kraju ovladale mjesecima i godinama, poput ponosnih kraljeva što diktiraju tempo cijelog dvorca. Možda je najtužnije biti mlad i mudar, udaljen od naivnost, isuviše razočaran u sve onda kada razočaranja tek treba da nastupe i svjestan nemogućnosti nepobjedive ljubavi da i sama ostvari jednu-dvije pobjede na megdanima što ih postavljate pred sobom.

Ali eto, šta je tu je. Život traži da i dalje koračate istim ulicama, istim tempom koji vam odrede po rođenju da vas prati do posljednjeg otkucaja.

Odlučih da ću ovih dana odsanjati jednu najljepšu ljubav sa ovim zamišljenim i nasmijanim zelenim očima što su me zamislile i natjerale da pišem priču za njih.

Odlučih i da ću jednog maglovitog, ljetnog jutra koje me čeka otići zasaditi jedno drvo, urezati inicijale u njegovo sjeme i čuvati ga od ljudi. Možda jednog dana, nakon što izbrojim trenutak zadnji, izrodi za neke druge klince jednu ljubav, kakvu ova današnja stabla nisu mogla da pronađu za mene.

Možda to razumijem, kao stari Nestorov, gosn. Čeda i još jedan.

Druga razumijevanja mi ne preostaju....

17.05.2015.

Susreti (2)

Znate kako postoje one djevojke koje imaju izrazito izvajano tijelo, za kojima će se okrenuti svi znatiželjni muški pogledi dok ona, lažno nezainteresovana za sve oko sebe, šeće neku haljinicu kroz korzo, šepureći se pred svojim prijateljicama. A opet, postoje i one djevojke koje nenametljivo ljepotu sakriju u zdence svojih očiju, pa se na njihovom licu sva pitomost i dražesnost ovog svijeta ugnijezde, odajući neki prijatan osjećaj, zbog čega samo pažljiviji promatrači ostanu dosljedni promatranju tog remek djela prirode.

Eh, tako sam se ovog nemirnog i izgužvanog jutra pred amfiteatrom sudario sa pogledom koji je odavao jedan svijet, zamišljen i sjetan, nestvaran. Previše subjektivno ili ne, ali moj svijet se dijelio upravo na te dvije kategorije. Znam da pametnim glavama koje su izmišljale čas ovaj, čas onaj trend nikada nije bilo dovoljno u jednostavnosti sakriti svoje želje, ali ja vjerovatno moram zahvaliti Bogu što me podario tom sretnom okolnošću da sam zadovoljan i malim stvarima.
No, bilo kako bilo, tog sanjivog jutra zagolicale su moju maštu usne obojene vrelom višnjom, baš kao da sam se sudario sa naslovnom stranom jedne ruže, što se klatila na proljetnom vjetru, netom otrgnuta od sna, sa rosnim naušnicama i palim beharom, vjenčanim darom proljeća, koji se prosuo preko nje. Poklonih se toj pitomoj kraljici, što ljubav i snove čuva grubim trnjem od svih nepažljivih ljubavnika koji njenu ljubav kradu od zemlje.
Ali, vratimo se u ovaj betonski vrt pred kojim jutros iščekujem još jedno besmisleno tuce riječi, koje će izgovoriti silueta za katedrom, sakrivena ispod šešira kao da se boji da će mu studenti ukrasti neku teoriju Frankfurtske škole koju je tako bojažljivo čuvao.

Poremetio se moj nemir dok se pogled, u mimohodu, sudarao sa rijetkom pojavom u našoj galaksiji, rjeđom od Halejeve komete, koja je trenutak zasijala pred mojim očima, da bi se zatim sljedećeg trena skrila za izgužvani oblak bučnih studenata, koji bez cilja lutaju hodnicima znanja.
Rekoh li vam već, dijelio sam svijet na one dvije kategorije djevojaka, bučne namiguše što očijukaju sa nepristojnim i pristrasnim prolaznicima, strastveno dijeleći svoje tijelo, i zamišljene, odsutne čuperke kose poneke djevojčice, koja luta ovim svijetom u potrazi za daškom romansijera, što će joj pod čardakom pjevati sevdalinke i ružinim laticama posipati sokak kojim kroči. Dijelio sam, vjerovatno poučen pređašnjim iskustvima kada sam sretao djevojke koje su u očima nosile neki vatru ili koje su licem mirnim poput površine netaknutog jezera odavale osjećaj smiraja.
Dijametralno suprotna srca su obilježavala taj djevojački svijet, kojem se nikada nisam u potpunosti predavao, ali ovog jutra sam sreo jedno biće, čudnu jednu sjenu ljubavi, pod kojom su se skrili svi oni najljepši osjećaji jedne romanse, za kojima sam tragao cijelog života. Doduše, kratkog života, ali prilično istumbanog, ispreturanog i dezorijentisanog, poput mladalačke sobe koja skriva zemlju neotkrivenih čuda mladosti, prekrivenih rasutim razglednicama, pismima, izgužvanim majicama i prašnjavim, nikad otvorenim, školskim knjigama.

I tako, prošla je pored mene, dok sam se ja k'o moj Balašević upitao:

'Di je to drvo raslo, od kog' je tesana?
Da l' se pod njime neko nekada ljubio? '


Eh, moja lutko, kamo sreće da znaš koliko je trenutaka brojao ovaj ludak, što se sakrio pod pokrovom od moje kože, čekajući da jedna takva hrizantema izraste u ovom suludom vrtu svih gradova kojima sam kročio.
Milijarde i milijarde sekundi ne bi mogle da prebroje taj niz trenutaka, što se izvija pred teretom vremena, neizgovorenih riječi i tuge izmiješane sa mirisom ružinog soka i šarenih bombona nanizanih na konac, na koje me podsjeti svaki lančić.
Baš sam kukavica. Romantik što izvan riječi ne zna pokazati svoju romansu i zaskočiti jedan san, krišom ga staviti pod mantil i čuvati u njemu dugokosu djevojku, koja se mazno proteže na mojim grudima.
Mislim da će profesor S. morati sačekati neko drugo predavanje u kome će ovo pažljivo uho počastiti raznim teorijama jedne zastarjele nauke, budući da ovog jutra nikako ne znam i ne umijem da pređem preko praga, preko kojeg je kročila ona, ali ni preko svoje sujete i bojazni da otkrijem jednu novu ljubav, jer sve stare su bile samo bol.

Znam za Garfield koji uvijek odiše tugom starih romantičara, a i muzika koju puštaju dok jutarnja izmaglica viri kroz prozore se uvijek nekako poklapala sa mojom sjetom, koja se miješala sa vjetrom želja i nadanja, sto ih nikada neću znati ili smjeti ostvariti.
Želje i nadanja koja danas neće vrijediti ni pišljivog penija dok njena sjena bude titrala kroz dramu koja se odigrava na pozornici mojih misli.
Kofein i dim cigarete su prijatelji zamišljenih srca što se boje da ne prespavaju život, a sam život ne znaju da artikulišu kroz svoje emocije.

Hajde, ako ništa, brojat ćemo danas sve tuge. I to je nešto.

Jedna, dvije, tri...




Dio treći uskoro...

 
27.03.2015.

Susreti

Buljim noćas u ispraznu bjelinu i čini mi se da strpah kompletan svoj svijet u jednu crnu tačku, što se ispriječila cijelom svojom sitnoćom večeras, na ovom papirnom sabirniku osjećaja. Nisam više onaj koga sam poznavao prije nekih tristotinjak izlazaka sunca i već se mojim srcem prošetaše, onako kitnjasto i ponosno, mnoge tuge što otrgnuše, svaka za sebe, jedan djelić moje duše. Ali šta da radi insan? Ionako je najsmjelije vojevati svoje ratove sam, bez da ugroziš druge, bez da drugim dušama kradeš smirene dane kojima plove snene.

Protiču dani pored mene, poput male rijeke, tek ovlaš dotičući moje vjeđe, baš kao što se voda prelama na onim lopaticama vodeničkog kola, što pokreće mlin, tako lagano da se sve čini kao skladni dodiri par riječnih prstiju i hrastovih prečaga, no opet tako snažno da pokrene dva mlinska kamena, što drobe prašinu i sudbinu jednog čovjeka, kome znoj izjeda čelo, a umor odbrojava sate. Takav sam i ja postao, čovjek koji tek ovlaš dotiče život i vrijeme, jedna sličica na rubu spomenara na koju se rijetko ko osvrne, sličan nemirnom povjetarcu koga tek čudljivi i zamišljeni u život primijete kad zatreperi krošnjom jedne breze ili jasena. I strah me onog u što se polagano pretvaram, i bojim se da više ne znam da volim, i gubim osjećaj za drage ljude, iako to nikada svjesno želio nisam, ali već dugo nisam naišao na jedan osmijeh koji bi plijenio moju pažnju, na jedno lice koje bih volio prekriti dodirima i na jedno srce što bi zavrijedilo ljubav beskrajno nemirne duše i poljubac usana što smijehom bol skrivaju. Ili sam barem mislio da takav osmijeh ne postoji i da nikada neću upasti u masu iz koje će se, tek tako, bez mnogo riječi, izdvojiti jedan lik.
Ali eto, mišljenja su kao sudbine, često pogrešna i često nam podare ono što nije u skladu sa dotadašnjim tokom kojim su plovila za nas. I ja sam znao da je tako, navikavši da se mojim tokovima često ispetlja neka neočekivana prepreka, koja nikada ne nosi nikakvo dobro, pa nikada i nisam očekivao da iznenada iskoči pred mene jedna pobjeda, poslije beskrajne pučine poraza. A onda sam se duboko iznenadio kada sam prije nekoliko dana shvatio da sam podcijenio sve te činioce mog životnog puta.

Spojio je upravo tog trena sat kazaljke negdje između devetog i desetog podioka, a ja sam se, iako snen i umoran, probijao kroz gužvu nafrakanih studenata petokolonaša Fakulteta političkih nauka, koji su u svojim umišljenim glavama kovali planove kako će oni jednog dana u ne baš bliskoj budućnosti, kad diplomiraju, biti promjena i kako će oni stvoriti novi državni poredak. Veoma zanimljiva skupina neinteresantnih ličnosti koje nemaju baš nikakav interes, osim da postanu male figurice koje se smiješe sa TV ekrana. U kakav kolaž se zapletoh.
Ali takvo je svako studentsko jutro u kome se ova masa sprema da uđe u amfiteatar na još jedno zbunjeno predavanje profesora S., koji će svojim intelektualnim mrtvilom ovjeriti katedru. Evo ga, upravo pokušava da, po svim kriterijima promašeni i smiješni, šešir stavi pod mišku dok se probija kroz gužvu. Iskreno se nadam da je taj šešir bio njegov izbor, jer ako mu je žena sparivala dezene i boje, ovaj svijet srlja u apsolutnu propast.

Prošao je do vrata i otključao amfiteatar, pa se masa počela tiskati pred vratima, kao učesnici neke sahrane koji se pokušavaju progurati kako bi dotaknuli kovčeg i ukazali svoje poštovanje. U takvim situacijama najbolje je ostati postrani i promatrati ove spodobe koje viču jedni na druge jer su izostali sa nastave o općoj kulturi i učtivosti.
Dakle, kao pravi šahovski taktičar oslonio sam se o zid i buljio isprazno čas u pod, čas u leđa onih koji promiču kroz vrata i taman kada je gomila odlutala unutar metalne kutije zakoračio sam da krenem za njima, a onda sam ostao kao ukopan kada se moj pogled sudario sa najljepšim plavetnilom jednog oka koje vidjeh ikada.



Dio naredni uskoro...

 
28.02.2015.

Duhovi samoće

Zar je s duhom tako teško drevan bitak vojevati
što duhu krši snove, stjegove sa srca kida?

Kako na mjesečevoj mliječnoj stazi tužan usud ispisati,
da duh prepun ljubavnog zanosa noćas samoći suze rida.

O, suluda sudbo što preplićeš pute
nama neznanim dusima
da l' si s uma smetnula da ovo tužno srce
o samoći upitaš?

 
05.12.2014.

Crtica prva: Limena lađa

Smireno, nakon veoma dugo vremena, sjedio sam oslonjen o prozor autobusa brojeći bijele loptice koje, tako slobodne, promiču pored mene. Krajičkom oka nazreo sam i jedno djevojačko lice što, posramljeno, svakog puta skriva pogled kada je “uhvatim na djelu“, kako sa čuđenjem promatra zamišljenog čovječuljka koji se te novembarske večeri krio u meni. Ne mogu uvijek da u ovim situacijama ne pomislim na svojevrsni Mimohod i saznanje da postoje lica što ulube lobanju, pa se zagledah u te ozarene oči, koje kriomice odmjeravaju moj lik u staklu.
Ne kazujem da sam zaslužio to. Pa, zaboga, ionako su me svi ostavili u sutonu jedne mladosti koja priča o ljubavi. Ali otkud baš tebe, smjerna moja djevojčice, da u ovom predvečerju zaintrigira jedna malehna legura krvi, mesa, zahvalnosti i brige, što zamišljena jezdi kroz sumorne lavirinte sopstvenih misli?
A kuda ti ideš? Da, odala bi te jedna crna, plastična aktovka. Vjerujem kako ona pod svojim oklopom krije neke nacrte sa vježbi jedne mlade studentice arhitekture, koja tehničkom preciznošću nanosi karmin na svoje purpurne usne. Okupiralo bi to, zasigurno, nepažljivog posmatrača, čak toliko da ne primijeti najljepša zelena jezera koja se uspavano sakrivaju pod svodovima uredno složenih trepavica.
Hm, otkrili smo otkuda dolaziš, ali kamo ideš?
Tja, već sam počeo da se zanosim mislima u koje si se ti ugnijezdila prekoputa mene, kao srodna duša moje malenkosti što me uhodi na mom putovanju kroz život. Kakav mladalački zanos zna u čovjeku probuditi jedna skladno građena ženska figura koja upravo napušta svoje sjedište.
Dakle, malena kraljice nacrta, sudbina je tvoju dušu smjestila na ovoj stanici, jedne nedođijske države, između nigdje i ničega. A ko zna kakve snove kriješ ispod tog baršunastog pokrivača koji se spuštao sa tvog potiljka, niz leđa, dug poput vela kojima pokrivaju čednost mladenke što preplašena kroči ka novom životu koji počinje sa jednim uzbuđenim: - Da, a završava smrću.
Nevjerovatno je kako čovjek u trenu izgubi osjećaj za prostor i vrijeme. Već sam zaboravio svoje brige i poput ludaka sanjarim u ovoj trošnoj, limenoj lađi, njemačke proizvodnje još iz vijeka naših djedova.
Znam kako mudri kazuju da kada bi svi ljudi imali priliku da bace svoje brige na gomilu sa brigama i problemima drugih ljudi, uz to imajući priliku da izaberu bilo koje od tih briga, svako bi pohrlio da izabere svoje, naspram tolike ponude tuđih.
Ali, baš večeras, osjetio sam potrebu da izaberem neke druge brige, da pomognem nekom srodnom biću i udjelim mu smiraj makar na nekoliko trenutaka. Pa, uistinu, čar čovječnosti, prijateljstva i ljubavi krije se u tom međusobnom pomaganju i preuzimanju briga voljenih na svoja pleća.
Vrijeme je da i ja izađem iz ove pokretne kutije i kraj mog puta je tu nadomak zahrđalih vrata. Njihova škripa podsjeća na buku koju proizvedu šarke jednog prosječnog ormara što biva portal za Narniu. Hah. Kakav si ti nepromišljeni pajac.
I, stvarno, zamišljam - tu je kraj svega. Sa druge strane me čekaju ona dva pratioca sa vječnim pitanjima što svakog čovjeka odrediti u hladnom, zemljanom stanu, sa adresom uklesanom u mermer. Ali, čemu briga? Ionako živjeh za druge.
Korak naprijed, kao i uvijek kod nas lahkovjernih.
I ništa.
Škripa vrata koja zatvaraju jedan odjeljak mog života, brujanje motora koji se sad sa hladnim dahom sjevera i bjeličastim prahom neba miješao u moje misli.
I jedna molitva, zavejana maglom i zabačena u krajnjem uglu mojih misli: Dragi Bože, molim Te, Ti Sveznajući i Svemogući, znam da u smrti leži ključ naših dilema i slobode. Ali ne dopusti otključam ta vrata, prije nego mi dopustiš da nečijim brigama pronađem pravedno olakšanje i smiraj.
Ali, isto tako, ne dopusti da, ičije misli, uznemirim mojim brigama.
Osim jednom.
Brigom kako da prouzročim dovoljno sreće da moja žrtva na Tvom putu ne bude tek nezabilježeni put jedne zvijezde padalice, čiji bljesak ne dopire do očiju.
 
Hvala Ti, o Gospodaru moj.


Noviji postovi | Stariji postovi