21.11.2018.

Suze

Čudno li je to kako ljudi odjedared postaju tuđi, pa se kriju od svog ogledala, onog čudnog nemira kojim ih savjest trgne svake večeri dok tonu u san nadajući se da će sutrašnji dan biti bolji, da će sutra neko patentirati gumicu za brisanje životnih grešaka. Eh, lutko moja, kako sam volio tvoj osmijeh i one dvije sjajne zvijezde padalice koje su završile na mjestu tvojih očiju. A sad? Brišeš me jer nisi bila u pravu. Brišeš da te slučajno prošlost ne bi pristigla na nekoj od tvojih putešestvija kroz razne svjetove. Ma taman da pobjegneš i u Narniu, nije daleko. Savjest grize taman kad misliš da si najudaljenija i najbezbjednija. Samo čekaj, vidjet ćeš već. I nema tog patenta koji će izbrisati suze na zaleđenom staklu jedne hladne, oktobarske večeri prosute k'o šaka zrnevlja. Za tobom.

18.11.2018.

Nikada više...

Nemoj misliti, lutko, da te i te večeri nisam primijetio kako marširaš između stolova, negdje krajičkom oka snimio taj džemper koji je skladno plesao s tvojim tijelom i noge koje privlače poglede svih oko tebe. Ne, glupo bi bilo ne priznati da sam jedva otrgnuo pogled od tebe i da moje srce nije presjekao novi udarac, no valjda tako vrijedi primati rezove mača za svoju Kraljicu, pa se nijedan heroj nije žalio na takvu smrt.

Ali, uvijek nekako uspijem da pogriješim i taj segment, pa se požalim jer ipak i takav mrtav hodim ovim svijetom i tražim neki smisao. Nikada, vjerovatno, nećeš saznati koliko su boljele tvoje posljednje poruke i ono neizgovoreno zbogom što se vječno sakriva po džepovima mojih kaputa, negdje s kremenom upaljača, da me sa svakom prvom jutarnjom cigaretom podsjete na sve što sam uspio izgubiti. Možda ćeš neke od narednih večeri i pomisliti šta bi bilo da su drugačije ona sudbinska zrnca propala kroz pješčanik i da smo se sreli neke druge noći, na nekim drugim meridijanima. Možda ćeš nekada i promisliti šta da uradiš sa mojim srcem što sam ga okačio na tvoj džemper i pustio ga da plovi baš tamo negdje zajedno s tobom, u svijetu kojeg nikada neću biti dio.

Mnogo sam pametnih sreo od posljednje mjesečeve mijene i mnogo je vode prešlo preko brane koju sam bio prisiljen staviti na onaj čudnovati put emocija. Ali svejedno, ne prođe nijedna noć da se barem jednom ne sjetim tvoje fotografije skrivene u mom mobitelu ili ukosnica u mom novčaniku koje si zaboravila u autu. Pitam se da li barem ponekad osjetiš da mojom sobom još uvijek lebdi tvoj miris i da brojim trenutke dok tjeram nesanicu sa stropa? Nadam se da ne, jer bi onda morala i osjetiti svu tu bol koja se nakupila, kao i nemoć da se napokon uspravim nakon što sam posrnuo jednog od minulih oktobarskih dana, tako nesrpetno, pred tobom.

Sjećaju me sva ta razmišljanja na tvoje suze, tužno lice koje se zauvijek odvaja od mojih dlanova i poljubac na retrovizoru dok se poluosmijeh skriva na tvojim usnama. O, da li si ikada znala kako će teško biti ostaviti ljubljene negdje s druge strane mjesečeve sonate i pustiti ih da plove sami niz rijeku ispresijecanu kanjonima, klisurama i vodopadima iz kojih još niko živu glavu nije izvukao.

Znam, zalud i ove riječi i zalud želje da se barem još jednom prstima prošetam kroz tvoju kosu, da se mazno uljuljkaš na moje grudi i ispričaš mi kako si danas nasmijala nekog novog kupca dok si ga očaravala ljubavlju prema svom poslu. Da još jednom osjetim tvoj dah na svom vratu i zagrebem usnama svježe nanesen karmin koji se ledio pred vjetrom što sa sjevera nosi nepoznate tuge.

Nikada nismo zaplesali, nikada nismo šetali daleko u zalaske sunca vjerujući slijepo kao djeca da ćemo jednog dana moći prošetati ispod duge poslije nove ljetne kiše. Ne, nismo zajedno uspijevali ni dočekati jedno ljeto. Ni jednu zimu. Ni nove godine, sve one silne praznike kada se ljudi najviše vole, kada ljube srcima i vole dušom. A kao da smo pola života bivali jedno, kao da smo sjene kačili na razglednice iz brojnih gradova i pismima slali poljupce onima koje smo ostavili da bismo jedno drugo mogli voljeti.

Znam da sanjam kao ludak da jednog dana budem Heroj ulice i to baš one tvoje, tamne, na čijim pristaništima sam nasukao svoje lađe i nakon kojih više nikada neću s ponosom razapeti jedra nadajući se da će ih vjetri nositi do tvog pustog ostrva.

Nikada više, lutko moja, jednog sna o tebi. Nikada više riječi koje znače ljubav. Nikada više tebe, osim u meni. Tek poneki skriveni pogled u mimohodu, tupi udarci u srce i bol od koje se pobjeći ne može.

Nikada više...

06.11.2018.

Šapat

Kad bi šutnja mogla pričati vjerovatno bi najviše istine o nama rekla. Ili o samom meni, budući da o nama više ne mogu govoriti, niti smijem, niti imam prava na to. Ma koliko žudio da jednog dana razbijem tu tužnu tišinu svakog narednog koji se niže o tanan konac na lančiću vremena sve sam svjesniji da to više nikada neću niti moći, niti smjeti učiniti.

Ma koliko žarko žudio za tim da dijelim sudbinu baš s njom, da se okušamo zajedno u toj vjerovatno jedinoj životnoj disciplini u kojoj nije moguće predvidjeti niti jedan naredni potez, niti odrediti taktiku kojom se može stići do cilja vrijednog cijele žrtve, samo mogu sebi pobrojati poimenice sve razloge zbog kojih to ne smijem učiniti.

A vazduhom tutnji težak, olovni dah sjeverca. Potmulo doziva kišne kapi i snijeg, donoseći sjetnu, zimsku harmoniju pred vrata starog drvenog orkestra u aleji mog života. Ja uporno stojim pred tim drvećem, u sakou na čiji rever je priljubljen tek jedan izblijedjeli tračak jarko crvenog karmina, baš onog kog je te noći stavila na usne vjerovatno promišljajući da će mi se tako više svidjeti. Nije znala ili nije htjela da zna da je mogla iz tamne ulice došetati bez ikakvog detalja na svom licu osim jednog poluosmijeha. Možda će se jednog dana i sjećati koliko sam volio kada ga smjesti na krajičke usana i zagolica moju maštu tražeći od nje da otplovi u budućnost i prati njeno lice u ogledalu mojih očiju sve do beskraja.

Ne sjećam se ni da li smo te noći stigli razmazati taj karmin, koliko je njega ostalo na mom vratu i da li je uopće doživio da bude svjedok jednog tužnog usuda. Sjećam se tek suza koje se prelijevaju preko rubova očiju, maskare koja se rastopila na njenim kapcima i usana koje se grčevito bore da sakriju sjene tuge koje prelaze preko njih. Sjećam se i mjeseca o kom smo toliko sanjarili, a koji se baš tog trenutka odlučio provući samo sebi znanim putevima kroz krošnje drveća do naših glava i njen sjetni pogled prikovati u jedno parče neba na kom su se te večeri zvijezde odlučile poigrati prašinom iz davnina.

Sve do tada mislio sam da svako jutro ima smisla, da nas uvodi u novi dan, no otkako se posljednje zbogom otkinulo od naših tijela prema nepisanom pravilu jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, na kom pokušavam pronaći lice sakriveno u mom srcu. Potom se ritualno odšetam do prve šoljice kafe i razabiram po glavi sve što je ostalo od nekoliko toplih dodira i burne noći kojom smo ozvaničili početak našeg zajedničkog kraja. Ponekad neko od poznanika u prolazu potegne revolver zvani čežnja i pokuša nanišaniti desnu srčanu klijetku, baš onu u kojoj čuvam Nju. Vješto se sakrijem iza psovki i povika o nečemu besmislenom, samo da ne bih morao i tada da pravdam svoj ples po rubu jedne ljubavi svakom dripcu koji se usudi da zagrebe ispod površine.

Nijednog od tih jutara nisam maštao o kući sa bijelom ogradom, ispunjavanju njenih želja kako bi se skrasila na selu, daleko od svih, niti o djeci koja se igraju na trijemu čekajući da kiša prestane kako bi se pozabavili baricama u našem dvorištu. Ne, nisam bio ni blizu tih misli, ne bih to mogao njoj ni otkriti kako bih vrlo rado zamijenio svaku prazninu koja nastane na njenim prstima lijeve ruke. Ni blizu toga, samo sam se nasukavao po različitim obalama prošlosti, glumio kako bježim od onog neizbježnog, sudarao se sa svojom siluetom pred jutarnjim izmaglicama i žudio da se barem još jednog trena njene ruke stope sa mojim dlanovima.

Uspije se poneki pramen ušunjati u taj mikrokosmos, tek da me podsjeti da je umjetnost Humphreya Bogarta za mene iščeznula i da sam romantizam ostavio na pragu kuće neostvarenih želja, poput novorođenčeta kome sam želio neki sretniji život. Lutke moje, nisam ja pisao takve priče, ali onog malenog miša kog skrivam po izrešetanim stanicama srca ne može zamijeniti nekoliko sladunjavih riječi i pogled ispunjen požudom. Takvih trenutaka je i previše pa mi se čini da sam desetljećima zarobljen na jednom mjestu, a noge kao u živom blatu ne osjete da se izmiče tlo pod njima. I sve što uspijem tada jeste ugurati tijelo u Renault mog oca, pobjeći put slabo osvijetljenih ulica i kao slučajno zalutati u okrilje našeg skrovišta. Tada prsti počinju šetati po ekranu, prebirući po galerijama, mapama, porukama i imenicima, pa se povuku do njenog broja, kojeg kao nikada nisam uspio upamtiti. Tek jedan šapat bio bi dovoljan, ali dodirima dozvolim tek da zatitraju na vršku slušalice, pustim da jednom tupo odzvoni u mom srcu i da se cijele noći odbija rezak udarac upitnika o zadimljene hodnike misli.

Hoće li se sjetiti? Baš tog osmog? Barem porukom? Osmijehom? Ili će prešutjeti i zaplesti tugu u moju kosu i kaputima dati do znanja da će ove zime tragati za kapima kiše kao za jedinim pravim prijateljem, navikavati se na vlagu i crna vlakna natapati onim nepresušnim izvorom podno zjenica. Ko zna?

"It makes me wonder It, really, makes me wonder..."

06.11.2018.

Nedokučivo

Presušile su riječi. Nestale u besmislu. Tavorim bez cilja kroz nešto što se nekada zvalo život. Ne postoje te poruke na mobitelu koje bi me razvedrile. Ne postoje pogledi koji znače bilo šta. Ne postoji ljubav, ne postoji osmijeh, ne postoji ništa...

Samo tupe misli, bol u grudima i nekoliko pitanja. Zašto? Je li sada sretna? Je l' se to zove ljubav, majku mu?!?


"Staring at the bottom of your glass
Hoping one day you'll make a dream last
But dreams come slow and they go so fast

You see her when you close your eyes
Maybe one day you'll understand why
Everything you touch surely dies

But you only need the light when it's burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love her when you let her go"...


04.11.2018.

Jebi se...

Možda na drugim lokacijama, možda sa drugim imenima, možda sa nekom malo drugačijom vikendicom. Ali je to otprilike to...

"Jebi se, Nina.
Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti.
Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.
Jeb'o te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige.
Jeb'o nas oboje smisao za kombiniranje.
Jeb'o te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.
Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli.
Jeb'o te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.
Jeb'o te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici.

Jeb'o te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.
Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici.
Jeb'o te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja.
Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ.
Jeb'o želju da budemo sretni.
Jeb'o nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo.
Jeb'o opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru.
Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.
Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše.
Jeb'o Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan.
Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.
I jebeš dnevnu svjetlost.
Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje.
Jebeš to što si moguća iznimka.
I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to." (M.T.)


Noviji postovi | Stariji postovi