beats by dre cheap

Vozovi II

Trgnuo me je Barry iz još jednog sanjarenja, onostranog putovanja kroz svijet koji je moje emocije održavao budnim, a ljubav skrivao od prezerenih pogleda, prepunih bespotrebne znatiželje i bespotrebne lažne zainteresiranosti.

Srećom, Barry je poznavao sve moje navike, često i bolje od mene, te se zaustavio na onom pitanju koje je poslužilo kao zvuk budilnika

"Znaš prijatelju", počeh sneno "koliko tremora i boli skrivam na javi. Sni su jedini put kojim mogu slobodno koračati bez da se osvrćem i po ko zna koji put slutim da će neko ukrasti moje želje, brižljivo vezane za rep zvijezde padalice".

Začudno me gledao tek jedan trenutak, a onda se okrenuo i duboko zamišljen kroz prozor odbrusio:

"Svako ima svoje sne".

Poznavao sam njegove ljubavi koje su se uvijek nekako završavale himnama propalih veza na šankovima nepoznatih barova ili samotnim danima u stanu koje bi prekidale tek moje posjete tokom kojih bi mi objašnjavao da su mu oči crvene zato što je upravo rezao luk za svoj poznati gulaš.

Ma koliko i sam bio nesretan u njemu sam gledao inspiraciju koju je svaki put pronalazio onog trena kada bi upoznao novu životnu ljubavi. Neustrašiv poput viteza svaki put se hvatao ukoštac sa nebrojenim željama ljepotica koje bi se našle na putu, baš kao tinejdžer koji se prvi put zaljubljuje, koji trepti od svakog zagrljaja ili susreta poput latice ruže na proljetnom vjetru, a opet spreman pokoniti riječi, razumijevanje, snove, ljubav...

Ponekada imam osjećaj da današnje djevojke jednostavno ne razumiju da i muškarci mogu biti emotivci koji željno iščekuju da i one jednom džentlmenski priznaju njihov trud i zalaganje. Mnogo je riječi koje sam, krišom, čitao u Barryjevim pjesmama, a koje su otkrivale sjetu nakon što bi ucrtao novu recku na zid propuštenih ljubavi i prilika koje su propale iz suludih razloga.
Ipak, svakoj od njih, vjetrom u leđa, Barry je želio da budu sretne. Onako odistinski, bez prevelike pompe kojom bi im to pokazao, jednostavno bio je romantičar kojeg su, pred Bogom i sudbinom, koristili mnogi.

Sjećam se njegove posljednje ljubavi, prije nego li smo se otisnuli na posljednju turneju kroz turobne i zadimljene  kafane našeg susjedstva, okićene stolnjacima sa crvenobijelim kariranim uzorkom, jeftinim pjevačicama i mnoštvom likova koji su ličili na one pajtose iz filmova loše produkcije kakvi bez cilja sanjare o bogatstvu, slavi i čašici whiskeya iz Irske.

Ta njegova ljubav trajala je svega tri sedmice. Za svega tri proklete sedmice on je uspio postati zaljubljeni buntovnik, zatim čovjek spreman novu izabranicu svog srca upoznati sa porodicom, te najzad razočarani luzer koji je stajao pred još jednim vratima koje mu je sudbina zalupila pred nosom zbog natprosječnog truda.

"A volio sam je kunem ti se. Sjećam se da sam svaki svoj slobodni dan želio posvetiti njoj. Ne mogu mijenjati svoje srce, a ona to nije razumjela. Jednostavno to tako dođe kad ove moje odluče zagrljaje zamijeniti teškim riječima i napustiti me uz ona klasična pojašnjenja kako smo mi muškarci đubrad bezobzirna koja ne razumiju njihove osjećaje i koji su stvoreni samo da njih povrijeđuju. Nekako imam osjećaj da jednostavno ne postoji neka koja bi se potrudila da razumije moje osjećaje. Pitam se da li shvataju one kada nas povrijede. A volio sam je, kunem ti se", napisao je nekom svom neznancu, skrivenom u mislima, na zgužvanom papiriću koji sam pronašao u džepu njegovog kaputa, dok sam tragao za cigaretama.

I doista, razumio sam njegov bol. Nekako sam se prisjetio onih sjetnih pozdrava sa neznankom koju sam koliko još jučer držao u naručju, a koja je danas prolazila pored mene baš kao da ne postojim.

Doista neko tako može zaboljet, poput poeme nožem urezane na srce. Ali opet i dalje malene lađe plove željeznim morem pružnih prijelaza, sudarajući se s kazaljkama i nemilosrdno lomeći vrijeme preko naših leđa.

Toliko jako i brzo da često mislim kako je ponovo izgubljena nada da ću u još jednom januarskom snijegu brojati otiske stopa dok se, zagrijan kuhanim vinom i poljupcima, krišom provlačim ispod njenog balkona.

Ovako tek mislim da ću, vječno, poput starog mašinovođe, naboranog čela i s lulom među usnama, na putu ka hladnoj i praznoj hotelskoj sobi vječno promatrati kroz prozor kupea svijet koji promiče oko mene.

Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
07/02/2018 02:27