beats by dre cheap

Bio sam jednom ljubav

Odakle početi, pitam se ili je već vrijeme tražiti kraj svemu? Nekako teško na srce mogu računati ove jeseni, dok se dani skraćuju, a lišće bespovratno odlazi u jedan od ovosvjetskih bezdana. Teške su mi sve te jeseni, cijela ta šarena slika koja će uskoro biti prošarana sivo-bijelim nijansama jedne zime, no nijedna se ne može porediti sa takvim oktobrom u kojem su tuga i sreća potresali jedan mali svijet u koji sam toliko ulagao. Kao baklja koja se ugasi pred najtamnijim dijelom pećine, kao posljednji komad hljeba koji ispadne iz ruke gladnog i nemoćnog starca.

Znam da će mudri reći kako je pametnije sve te tuge sakriti i od drugih i od sebe, misliti na pozitivan svijet ili mislima o mnogo gorim stvarima odagnati sav taj bol i očaj nemoći koji se stvori u čovjeku. No, pitam se, koliko je njih osjetilo ljubav ispod svoje kože, koliko je njih trnce na tijelu poistovjećivalo sa jednim pogledom i da li su se ikada sudarali sa zidom koji su sami izgradili u svom životu. Mnogo će vode proteći prije nego li nađem pravi odgovor na sve to što osjećam i prečesto sam zabrinut da nikada neću uspjeti odgonetnuti zašto sudbina dovede čovjeka do tog trena da mora otjerati od sebe nekog koga voli. Ili još bolnije kada ta ljubav postane obostrana, neraskidiva, prejaka da bi se o njoj moglo samo prestati sanjati.

Jednog 30. oktobra, jedne od ovih godina, vjerovatno ću se sjetiti da se mjesec prošunjao svojom svjetlošću kroz drveće i precizno kao hirurg secirao moje srce, odstranivši iz njega onaj mali točkić što mu daje takt. Bez anestetika, bez da je mnogo mario kamo će s njim otploviti kroz nebo te večeri. Baš tog trena, baš tada odlomio se djelak mog tijela, odlutao u nepoznata prostranstva, bez nade da ćemo se ikada više sresti, barem ne u ovozemaljskom bivstvovanju. Sjetit ću se. Nadam se. Još mi misli nisu počeli krasti.

Čudne li su te plavokose sjete, ovlaš prošarane crnim pramenovima, koje se zabodu tako duboko na najudaljenije stanice osjećaja da ih više ne možeš otrgnuti ničim. A bole na svaku promjenu vremena, kao stara povreda, kao silueta koja se protrese u tvojim kostima, baš u onim u koje je ušla krišom, poput bjegunca od svog života i podsjete te kako mač ljubavi može zasjeći i onda kad taman pomisliš da si baš postao otporan na sve te pramenčiće kose okupane jutarnjom rosom.

I onda te sjete, na sve te riječi, na poglede koji su pričali više od bilo kog razgovora, na dodire koje više nikada nećeš ponoviti, od kojih ćeš, naprotiv, morati bježati. Pa i na poljubac pod nebom prepunim zvijezda koje ne nude nikakav odgovor, na osamljenom mjestu, daleko od svjetla grada, daleko od graje prijatelja, daleko od svega što bi moglo narušiti taj jedan trenutak. A onda i na suze koje se slijevaju niz njeno lice, ukosnice koje brižljivo čuvaš u novčaniku, a koje je baš te noći misleći o svemu drugom ostavila na sjedištu tvog auta.

I na riječi koje su se poput zahrđalih eksera zabile u grudi, onih koje govore da ćeš pronaći neku drugu, da zaboraviš na ljubav, isprepomiješane sa onima u kojima kaže da želi tvoju djecu, da je sreća onkraj tvog zagrljaja iako iz njega bespovratno odlazi.

Pitam se da li će me ikada išta više boljeti od dodira prstiju preko kojih je prešao tuđi prsten, onih koji će sutra s mnogo suosjećanja i milosti odgajati tuđe kćeri i sinove, onih koje više nećeš osjetiti na svojoj koži. Ili više od one lažne nade koju dajem sebi da bi se mogla vratiti, da bi se ta noć mogla pretvoriti u sve naše buduće, da će emocije šarati na našim prozorima najljepše vitraže jedne ljubavi. A opet od svega najviše se bojim da presuše izvori podno obrva, da nestane onih kapljica što su predviđene zanavijek. Tek tada bi sve izgubilo smisao kada bih izgubio tugu za njom.

A sve dok budem jutra počinjao pred oltarom romantike, na licu jednog plavog anđela s kojim srljam u sentimentalnost i koji je uvijek znao te prave dodire, te haljnice po mjeri i odjeću koja mnogo govori bit ću duboko tamo negdje sretan, u bajci. Jer naprosto znam da ću te oči vječno tražiti u svim drugim očima, da ću te riječi prešutjeti pred mnogim drugima, da će vječno pokraj mog uha titrati njen tihi jecaj i riječi "Volim te" koje izgovara na odlasku.

Onih usana kojima sam mogao šapnuti sve tajne bez da koristim kistove uljepšavanja. Onih za kojima ću posezati u čudan šešir mog srca svakog novog jutra, dok se krevetom okovan pokušavam sjetiti razloga da iz njega ustanem. Onih iza kojih su ostali otisci stopala mog srca kog više ne smijem slijediti...



Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
01/11/2018 16:22