beats by dre cheap

Šapat

Kad bi šutnja mogla pričati vjerovatno bi najviše istine o nama rekla. Ili o samom meni, budući da o nama više ne mogu govoriti, niti smijem, niti imam prava na to. Ma koliko žudio da jednog dana razbijem tu tužnu tišinu svakog narednog koji se niže o tanan konac na lančiću vremena sve sam svjesniji da to više nikada neću niti moći, niti smjeti učiniti.

Ma koliko žarko žudio za tim da dijelim sudbinu baš s njom, da se okušamo zajedno u toj vjerovatno jedinoj životnoj disciplini u kojoj nije moguće predvidjeti niti jedan naredni potez, niti odrediti taktiku kojom se može stići do cilja vrijednog cijele žrtve, samo mogu sebi pobrojati poimenice sve razloge zbog kojih to ne smijem učiniti.

A vazduhom tutnji težak, olovni dah sjeverca. Potmulo doziva kišne kapi i snijeg, donoseći sjetnu, zimsku harmoniju pred vrata starog drvenog orkestra u aleji mog života. Ja uporno stojim pred tim drvećem, u sakou na čiji rever je priljubljen tek jedan izblijedjeli tračak jarko crvenog karmina, baš onog kog je te noći stavila na usne vjerovatno promišljajući da će mi se tako više svidjeti. Nije znala ili nije htjela da zna da je mogla iz tamne ulice došetati bez ikakvog detalja na svom licu osim jednog poluosmijeha. Možda će se jednog dana i sjećati koliko sam volio kada ga smjesti na krajičke usana i zagolica moju maštu tražeći od nje da otplovi u budućnost i prati njeno lice u ogledalu mojih očiju sve do beskraja.

Ne sjećam se ni da li smo te noći stigli razmazati taj karmin, koliko je njega ostalo na mom vratu i da li je uopće doživio da bude svjedok jednog tužnog usuda. Sjećam se tek suza koje se prelijevaju preko rubova očiju, maskare koja se rastopila na njenim kapcima i usana koje se grčevito bore da sakriju sjene tuge koje prelaze preko njih. Sjećam se i mjeseca o kom smo toliko sanjarili, a koji se baš tog trenutka odlučio provući samo sebi znanim putevima kroz krošnje drveća do naših glava i njen sjetni pogled prikovati u jedno parče neba na kom su se te večeri zvijezde odlučile poigrati prašinom iz davnina.

Sve do tada mislio sam da svako jutro ima smisla, da nas uvodi u novi dan, no otkako se posljednje zbogom otkinulo od naših tijela prema nepisanom pravilu jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, na kom pokušavam pronaći lice sakriveno u mom srcu. Potom se ritualno odšetam do prve šoljice kafe i razabiram po glavi sve što je ostalo od nekoliko toplih dodira i burne noći kojom smo ozvaničili početak našeg zajedničkog kraja. Ponekad neko od poznanika u prolazu potegne revolver zvani čežnja i pokuša nanišaniti desnu srčanu klijetku, baš onu u kojoj čuvam Nju. Vješto se sakrijem iza psovki i povika o nečemu besmislenom, samo da ne bih morao i tada da pravdam svoj ples po rubu jedne ljubavi svakom dripcu koji se usudi da zagrebe ispod površine.

Nijednog od tih jutara nisam maštao o kući sa bijelom ogradom, ispunjavanju njenih želja kako bi se skrasila na selu, daleko od svih, niti o djeci koja se igraju na trijemu čekajući da kiša prestane kako bi se pozabavili baricama u našem dvorištu. Ne, nisam bio ni blizu tih misli, ne bih to mogao njoj ni otkriti kako bih vrlo rado zamijenio svaku prazninu koja nastane na njenim prstima lijeve ruke. Ni blizu toga, samo sam se nasukavao po različitim obalama prošlosti, glumio kako bježim od onog neizbježnog, sudarao se sa svojom siluetom pred jutarnjim izmaglicama i žudio da se barem još jednog trena njene ruke stope sa mojim dlanovima.

Uspije se poneki pramen ušunjati u taj mikrokosmos, tek da me podsjeti da je umjetnost Humphreya Bogarta za mene iščeznula i da sam romantizam ostavio na pragu kuće neostvarenih želja, poput novorođenčeta kome sam želio neki sretniji život. Lutke moje, nisam ja pisao takve priče, ali onog malenog miša kog skrivam po izrešetanim stanicama srca ne može zamijeniti nekoliko sladunjavih riječi i pogled ispunjen požudom. Takvih trenutaka je i previše pa mi se čini da sam desetljećima zarobljen na jednom mjestu, a noge kao u živom blatu ne osjete da se izmiče tlo pod njima. I sve što uspijem tada jeste ugurati tijelo u Renault mog oca, pobjeći put slabo osvijetljenih ulica i kao slučajno zalutati u okrilje našeg skrovišta. Tada prsti počinju šetati po ekranu, prebirući po galerijama, mapama, porukama i imenicima, pa se povuku do njenog broja, kojeg kao nikada nisam uspio upamtiti. Tek jedan šapat bio bi dovoljan, ali dodirima dozvolim tek da zatitraju na vršku slušalice, pustim da jednom tupo odzvoni u mom srcu i da se cijele noći odbija rezak udarac upitnika o zadimljene hodnike misli.

Hoće li se sjetiti? Baš tog osmog? Barem porukom? Osmijehom? Ili će prešutjeti i zaplesti tugu u moju kosu i kaputima dati do znanja da će ove zime tragati za kapima kiše kao za jedinim pravim prijateljem, navikavati se na vlagu i crna vlakna natapati onim nepresušnim izvorom podno zjenica. Ko zna?

"It makes me wonder It, really, makes me wonder..."

Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
06/11/2018 16:13