beats by dre cheap

Nikada više...

Nemoj misliti, lutko, da te i te večeri nisam primijetio kako marširaš između stolova, negdje krajičkom oka snimio taj džemper koji je skladno plesao s tvojim tijelom i noge koje privlače poglede svih oko tebe. Ne, glupo bi bilo ne priznati da sam jedva otrgnuo pogled od tebe i da moje srce nije presjekao novi udarac, no valjda tako vrijedi primati rezove mača za svoju Kraljicu, pa se nijedan heroj nije žalio na takvu smrt.

Ali, uvijek nekako uspijem da pogriješim i taj segment, pa se požalim jer ipak i takav mrtav hodim ovim svijetom i tražim neki smisao. Nikada, vjerovatno, nećeš saznati koliko su boljele tvoje posljednje poruke i ono neizgovoreno zbogom što se vječno sakriva po džepovima mojih kaputa, negdje s kremenom upaljača, da me sa svakom prvom jutarnjom cigaretom podsjete na sve što sam uspio izgubiti. Možda ćeš neke od narednih večeri i pomisliti šta bi bilo da su drugačije ona sudbinska zrnca propala kroz pješčanik i da smo se sreli neke druge noći, na nekim drugim meridijanima. Možda ćeš nekada i promisliti šta da uradiš sa mojim srcem što sam ga okačio na tvoj džemper i pustio ga da plovi baš tamo negdje zajedno s tobom, u svijetu kojeg nikada neću biti dio.

Mnogo sam pametnih sreo od posljednje mjesečeve mijene i mnogo je vode prešlo preko brane koju sam bio prisiljen staviti na onaj čudnovati put emocija. Ali svejedno, ne prođe nijedna noć da se barem jednom ne sjetim tvoje fotografije skrivene u mom mobitelu ili ukosnica u mom novčaniku koje si zaboravila u autu. Pitam se da li barem ponekad osjetiš da mojom sobom još uvijek lebdi tvoj miris i da brojim trenutke dok tjeram nesanicu sa stropa? Nadam se da ne, jer bi onda morala i osjetiti svu tu bol koja se nakupila, kao i nemoć da se napokon uspravim nakon što sam posrnuo jednog od minulih oktobarskih dana, tako nesrpetno, pred tobom.

Sjećaju me sva ta razmišljanja na tvoje suze, tužno lice koje se zauvijek odvaja od mojih dlanova i poljubac na retrovizoru dok se poluosmijeh skriva na tvojim usnama. O, da li si ikada znala kako će teško biti ostaviti ljubljene negdje s druge strane mjesečeve sonate i pustiti ih da plove sami niz rijeku ispresijecanu kanjonima, klisurama i vodopadima iz kojih još niko živu glavu nije izvukao.

Znam, zalud i ove riječi i zalud želje da se barem još jednom prstima prošetam kroz tvoju kosu, da se mazno uljuljkaš na moje grudi i ispričaš mi kako si danas nasmijala nekog novog kupca dok si ga očaravala ljubavlju prema svom poslu. Da još jednom osjetim tvoj dah na svom vratu i zagrebem usnama svježe nanesen karmin koji se ledio pred vjetrom što sa sjevera nosi nepoznate tuge.

Nikada nismo zaplesali, nikada nismo šetali daleko u zalaske sunca vjerujući slijepo kao djeca da ćemo jednog dana moći prošetati ispod duge poslije nove ljetne kiše. Ne, nismo zajedno uspijevali ni dočekati jedno ljeto. Ni jednu zimu. Ni nove godine, sve one silne praznike kada se ljudi najviše vole, kada ljube srcima i vole dušom. A kao da smo pola života bivali jedno, kao da smo sjene kačili na razglednice iz brojnih gradova i pismima slali poljupce onima koje smo ostavili da bismo jedno drugo mogli voljeti.

Znam da sanjam kao ludak da jednog dana budem Heroj ulice i to baš one tvoje, tamne, na čijim pristaništima sam nasukao svoje lađe i nakon kojih više nikada neću s ponosom razapeti jedra nadajući se da će ih vjetri nositi do tvog pustog ostrva.

Nikada više, lutko moja, jednog sna o tebi. Nikada više riječi koje znače ljubav. Nikada više tebe, osim u meni. Tek poneki skriveni pogled u mimohodu, tupi udarci u srce i bol od koje se pobjeći ne može.

Nikada više...

Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
18/11/2018 23:55