beats by dre cheap

O pahuljama

Draga moja,

Proteklo je već mnogo vode onim rijekama pored kojih smo prolazili susrečući se svakodnevno, namjerno ili ne, otkada tragam u besmislu vremenskih slijedova što promiču pored mene za nekim tajnim odgovorom. Proteći će vjerovatno i mnogo više dok ne uspijem da odgonetnem tebe u svojim grudima i cijeli taj sivi talog tuge što se svakodnevno sve više nakuplja na mojim, ionako teškim vjeđama i odvlači moj pogled od svijeta.

Još jedan decembar je zakucao na vrata mog života i još jednom će praznici protutnjati kroz njega, ne obazirući se mnogo na tužne sonate što ih odsviram u polutami autobuskih stanica, dok se snijeg nakuplja na obodima mog šešira. Sudario sam se upravo ispod njega jedne noći sa tvojim pogledom, ali više nisam mogao kao nekada ocijeniti da li me taj pogled osuđuje jer sam te zavolio ili pokušava da shvati moje tuge. Pitam se od tog trena da li se ikada, kao ja, sjetiš svake izgovorene i ispisane riječi, da li ponekad razmišliš o najljepšoj noći provedenoj van cijelog našeg haosa i ljubavi koju je naprasno odlučio prekinuti jedan oktobar.

Misli samo haotično viju kroz vazduh, liče mi na snijeg koji se ove noći spušta na grad, poput tuge koju si ti spustila na moje srce tim anđeoskim rukama, bijelim kao najljepši sedef. Znam da su mi oni mudri govorili kako svaku pahuljicu na ovaj svijet spusti po jedan anđeo, ali nisam mogao ni sanjati da će tako zažareni poljupci jednog anđelčića izazvati najžešću zimu i zalediti osjećanja u jednom trenutku, poput daha koji traži svoj put između mog šala i ceste kojom kročim.

Nikada hladnija zima, vjerovatno, neće zabijeliti moj svijet i nikada kao sada neću promatrati djecu kako se raduju bijelom pokrivaču, zamišljajući kako bismo i mi, poput neke velike djece, jezikom hvatali pahulje u letu, smijući se dok živimo jedan san. Ne, ne bih sebi nikada dopustio da u cijelom tom neredu zatražim srca koja kucaju isti ritam u istom sekundu, na isti način. Ne bih dopustio ni potragu za beskrajnom ljubavlju, koju nikada niko nije znao cijeniti kao ti. Ne bih tražio ni svemoćne svjetove sastavljene od dvije duše koje se spajaju u jedno. Ma ne, ništa od toga. Samo bih ponekad bio sretan da mogu ukrasti poneku pahulju koja se topi na tvojim usnama, skidajući s njih karmin, dok se smiješ, sakrivena pod kapom, zaštićena od zime oklopom mojih ruku na tvom struku.

Kamo sreće da taj san neću gledati samo na projektoru mog pokrivača i svakog narednog jutra buditi se, tragati za prvom jutarnjom cigaretom i njenim dimom pokušavati da odagnam tmurne misli koje govore kako ću i ovog popodneva lutati ulicama grada i dopuštati pahuljama da prekrivaju moje trepavice, onako tužno, sjetno, bez nekog reda, dok tragam za nekim zalutalim pogledom. Bez tebe sve što znam učiniti jeste navuči kaput i sudariti se sa toplinom koja izbija iza vrata mog najdražeg kafića, te oaze koja mi pruža mogućnost da se uz topli kapućino zadubim u ljubav parova koji se šetaju onim ulicama na kojima smo mi trebali biti te noći.

I opet će Whitesnake na istrošenim zvučnicima Moviea odsvirati poznatu melodiju, i opet ću u toj melodiji prepoznati Here I go again, i opet ću zamoliti mjesec da ti i ove večeri na nekom tvom djeliću neba ispriča jednu, već prošlu ljubav, koju skrivam zajedno sa tvojim ukosnicama negdje na lijevoj strani kaputa.

Ponovo ću zamišljen sjediti pored prozora, gledajući lelujanje pahulja i čekajući da osjetim tvoje nježne dodire na svom vratu, a zatim poljupce koji poput latica ruže zasipaju moje lice, da se konačno smire na mojim usnama. Ponovo će sve biti kao nekada, samo naše ponovo više nikada, pahuljo moja.

A onda će za bis te noći, uz posljednje palidrvce koje se žari pred cigaretom zaglavljenom među mojim usnama, srce udariti doboš propale nade i negdje u vazduhu će, zajedno s vjetrom zalelujati glas Pjevača, gitara i pjesma koja govori kako će Jutro promijeniti sve.

Samo da mi je vidjeti to jutro, tu zoru koja svija svoje gnijezdo na krovu moje kuće i raspetljava, strpljivo poput majke, Gordijev čvor u koji si smotala moje emocije suzom na rubu svojih usana i poljupcem koji je u misli utkao posljednje zbogom.

Samo još toliko tražim od ovog svijeta, samo još toliko značaja da mi pokloni, pa da se konačno iz ovog tmurnog stana mogu preseliti u onaj vječni, u kome odgovori nisu potrebni.

A do tada, ostaj mi dobro, mila moja.

Zauvijek tvog srca Podstanar.

Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
17/12/2018 00:09