beats by dre cheap

Nedostaje mi naša ljubav, mišu...

Rezultat slika za nedostajanje

Znam koliko si nedostajemo. Tome te, nažalost, nikada ni u jednoj školi ne podučavaju, a najčešće baš ta emocija nedostaje u onoj slagalici sekundi i minuta, koju neumoljivo slažu kazaljke vremena.

Znam koliko boli kad s onu stranu ulice tužno dočekuješ poglede koji se više nikada neće sudariti i kad na tuđim rukama temperama, nevješto poput klinca iz III-2, oslikavaš tuđe dodire. One koji se više nikada ponoviti neće. One na koje te nikada ne upozore, prije nego vječno navikneš na njihovo prisustvo pod svojom kožom.

Znam kako misliš da sam jak. Ili se barem nadaš da jesam. Da u svom cjelokupnom neskladu pokušavam pronaći pravi mir. Da zaboravljam na lepet krila anđela koji su dopuštali da se zaigramo na ljuljaškama sudbine, dok se bezbrižno poigravam tvojom kosom i začikujem te zbog neobičnih ušiju. Znaš da te osmijehe ništa izbrisati ne može. I da se bojim takvih nemira u tvojim mislima.

Znam da ćeš još bezbroj puta, u svakoj noći punog mjeseca, ušetati u moju sobu i trgnuti se na škripu vrata, čije šarke odavno više nemam ni volje podmazati. Da ćeš se prošetati do mog kreveta, svući ogrtač šiven vilin koncem, brižljivo da ne osjetim tvoju sjenu na svom licu, dok se ionako šećeš mojim snovima. I da ćeš nježno prste provući kroz moju kosu, uzdahom proparati tišinu i već sljedećeg trena odlebdjeti, dok tragam za tvojim licem na bijelom svodu iznad kreveta.

Znam da više nikada miris tvog tijela neće ispuniti prostor u kome sjedimo i tiho se zavući u najdublje kutke sjećanja, dok se meškoljiš na mojim grudima. I da ti više nikada neće zasmetati dim moje cigarete, da više nikada neće zaokupiti moju pažnju poluosmijesi na krajičcima tvojih usana, dok ih nježno spuštaš na moj vrat. Onaj isti kojim si maločas prošetala gipke prste, šepureći se kao djevojke koje mame uzdahe mladića na prepunom korzu.

Znam da sam naslutio kraj, zapisan negdje među zvijezdama, dok smo zajedno u njih ispisivali nove bajke i sanjali da pripadamo jedno drugom. Tako različiti, a tako samo svoji, zaigrani pred ljubavlju i nesretnim usudom.

Znam da sam tvoj, oduvijek i zauvijek. Da je onaj kruti pisar vremena, činovnik starog carstva koji ne mari za promjenama, okretanjem Zemlje oko Sunca ili tvojim očima prepunim tuge, zaboravio u pravo vrijeme staviti pečat na akte kojima bismo se zaklinjali na vječnu ljubav.

Znam da više ne pomažu ni lijekovi, ni silni recepti, jer nijedan hemičar, doktor, farmaceut ili bilo koji naučnik ovog svijeta ne poznaje formulu za liječenje nedostajanja.

A znam koliko si nedostajemo. I koliko teško to priznajemo i sebi, i drugima oko sebe, i onima do kojih nam je stalo, i onima koje ni ne poznajemo. I onima koji nikada neće saznati koliko smo se tajno voljeli. U gradu na ušću. Tamo gdje se sa sretnim pogledom više nikada neću sretati.

Znam, mišu.

Znam...

Pješčanik
http://vjetarsrca.blogger.ba
23/03/2019 02:04