Vjerovatno najhladniji osjećaj koji čovjek može doživjeti u svom životu je ono otuđenje voljene osobe, onda kada ta osoba pomisli da te vitla oko nekog od prstiju svoje ruke. Možda baš onog na koji si jednog dana kačio zaručničko prstenje, nadajući se kako će baš ta osoba biti neko sa čijim dahom na usnama ćeš…
Čudni mi se snovi komešaju ovih noći glavom i sa ko zna kakvim se valovima osjećanja sudaraju onkraj skrivenog svijeta, kad me jutra sjetnog hvataju kroz februarske izmaglice. Već nekoliko noći budim se u neka čudna doba, isprekidanog sna, sa pitanjima koja neodgovorena ostaju da lebde između jastuka i bjeline plafona sa kojom se moj…
Nikada nisam volio prelazak jeseni u zimu. Utapanje života u sivim kaputima ledene kraljice koja se preko noći krala sjeverom i donosila hladnoću u srca. Svaka je donijela neku nesreću o kojima sam samo mogao da razmišljam mjesecima, nemoćan da se izborim pred njenom bjeličastom paradom koja je najavljivala kraj. A ove godine posebno, bez…
Rado bih da saznam, jednog od ovih dana, kako se sjećanjima briše prošlost ili to bijaše još jedna promašena zamisao na obalama skrivene rijeke zaborava? Jasna je želja koja se svake noći, otprilike pred svitanje, javlja u mojim mislima i koliko čežnje u njoj se skrilo. Šteta što su lutalicama, kakvo je moje srce, nedostupne…
Čežnjivi su augustovski dani, u koje se zapletu kaplje pljuskova i kiša koje nagovještavaju skoru jesen i njenih tužnih melodija, kojima će prošarati grad do posljednjeg lista. Uvijek me u njima neka sjeta podsjeti na jedan od prošlih augusta u kome sam se susreo sa nečim nepojmljivim, što je obuzelo moju pažnju, tijelo i emocije….
Probudit’ ću se jednog jutra, naočigled običnog i sjetno pogledati kroz izmaglicu, što se pred suncem i rosom okupanom baštom podiže iznad grada. Pogledat’ ću kroz prozor, one daljine nepremostive u meni i pomisliti koliko su duše spremne zavaravati se cijelog života da su sretne daleko od onog mjesta gdje su se, srodne i sretne,…
Tiskali su se posljednji dani ove godine k'o maleni biseri jedne niske, koja će uskoro izaći iz mode i kojom će se ponositi tek pokoja sredovječna gospođa iz varoši, hvaleći kćerin poklon u komšijskim nadmetanjima. Prohladna maglovita jutra nagovještavala su zimu koja će, sve do proljeća, snijegom sakriti sve oko nas, a ja sam uspijevao…
Već danima pokušavam da natjeram signale slova pod tipke tastature i ne uspijeva mi. Previše praznog se nakupilo u meni. Malo čudno zvuči, kako se nešto što je prazno može nakupiti? Ali oni koji se sa svojim prazninama bore najbolje će vam otkriti te tajne staze i bogaze kojim ih one povedu. Razmišljam ovih dana…
Da li je čovjek proklet od praiskona da uvijek želi ono nedostižno ili se to samo sudbina meškolji iza svakog ugla primisli da se jednog dana ispune želje koje su, neznanim putevima, zalutale pod okrilje ove noći? Pokušavao sam oduvati ove misli zajedno sa dimom cigarete preko čijeg užarenog vrha sam promatrao crvenkastu haljinu, koja…
Nije mnogo čovjeka u meni ostalo. Tek fragmenti nečega što bi se moglo zvati prošlim životom i cijeli naramak uspomena koje često ispadaju iz mog naručja i o koje se često spotičem. Brinem se da bih jednog dana mogao negdje, nekako na tom putu, ispustiti jednu od njih, zaboraviti da su ikada doticale moje grudi…