O danima koje imaš i nemaš…

Prečesto, u posljednje vrijeme, uhvatim sebe u razmišljanju kako je jedino što mi ide od ruke u životu ustvari razmišljanje. Prečesto se, u tugom okupanim septembarskim noćima, uhvatim kako zagledan u prepun mjesec pomišljam kako ustvari smisao uspijevam smjestiti u malo šta što me okružuje. Još jednom će tvoje nježno lice ove noći dotaknuti tuđi…

Nastavi čitanje →

O šutnjama

Mnogo snova proteklo je preko vodenice života i mnogo zrnevlja vremena samljeveno je na kamenoj stupi, po čijoj glatkoj površini teku naše sudbine, otkako si posljedni put mojim grudima poklonila dašak svog tijela i otisnula se iz luke plahovitog srca, na samo tebi znan put. Ni sam ne znam koliko noći sam od tada prebrojao…

Nastavi čitanje →

Nedostaje mi naša ljubav, mišu…

Znam koliko si nedostajemo. Tome te, nažalost, nikada ni u jednoj školi ne podučavaju, a najčešće baš ta emocija nedostaje u onoj slagalici sekundi i minuta, koju neumoljivo slažu kazaljke vremena. Znam koliko boli kad s onu stranu ulice tužno dočekuješ poglede koji se više nikada neće sudariti i kad na tuđim rukama temperama, nevješto…

Nastavi čitanje →

Mimohod

Sjetne su, na obodima tuge prošarane tek pokojim daškom ljeta, posljednje augustovske noći koje već godinama ubrajam u najavu širokog, zlatom obojenog sokaka jeseni što se, poput neke skitnice, navlači pred naše korake. Vazduhom trepti olovni dah sjeverca i osjete se tople kiše koje doziva posljednji pun mjesec što se, kao tužni putnik, učahuren u…

Nastavi čitanje →