O noćima

Nije mnogo čovjeka u meni ostalo. Tek fragmenti nečega što bi se moglo zvati prošlim životom i cijeli naramak uspomena koje često ispadaju iz mog naručja i o koje se često spotičem. Brinem se da bih jednog dana mogao negdje, nekako na tom putu, ispustiti jednu od njih, zaboraviti da su ikada doticale moje grudi i prestati da vjerujem da bi jednog dana, kao u bajkama, mogle oživjeti na obzorju mojih putešestvija.

A nikako to ne bih želio, jer duboko u meni se zavukla jedna jedina emocija koju pokušavam skriti od svih nemirnih očiju, čije zjenice bi pogledom voljele dotaći taj mali svijet u kome još uvijek živim jedan san. Na nedostajanje sam položio i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, dok se moje ispijene vjeđe bore sa snom i teškim damarima, jedinim nemirima koji dopiru do grudi.

Jednog od ovih dana možda i uspijem slagati vrijeme, sate i sekunde koji jure pored mene, da će na mom licu zasjati sreća i osmijeh ponovo. No, onda me stignu duboke noći, stare varalice, uhvate me u laži, dok se kao iskusni boemi kočoperno kite tim perjem. Njih i samoću nemoguće je prevariti, sve dok nebom kroči bijeli čuvar tame, koji im osvjetljava sve sudbine. A ja neiskusan u toj vječnoj igri vječito se trgnem tek pred svršen čin, kada umom već počne da caruje misao isprepletena pitanjem da li ponekad, u nekoj od tih noći, zaviriš u sve one redove što ih upisah na tvoj račun svih ovih godina.

Sjetit ću se, po ko zna koji put, kad se odmaknem od vreve i užurbanosti svakodnevice, da sam gorio od želje da tim očima utisnem mir u svoje grudi. Da baš tim, kojima sada svaki put skreneš pogled ako se desi da se naši koraci negdje u prolazu očešu jedni o druge. Baš tim koje su nekada pružale toliko nade, a u čijim dubinama danas ne mogu da pronađem svoj odraz. Onim koje su iznevjerile najčišće riječi čiji se put prelomio preko mojih usana.

Bit će da sam, baš u nekoj od tih prethodnih noći, zalutao negdje u labirintu tvojih gipkih prstiju koji su se šetali mojim vratom, mirisu tvoje kose koja se isprepliće sa mojim prstima i strasnim poljupcima sa druge strane naših života. Zalutao i ostao bez orijentira kuda da krenem kad klonem snagom, kad me zagrli ljetno veče i odvede stranputicom sjećanja.

I ne, nikada nisam prebrojao tih 708 noći od one u kojoj su se tvoje riječi o ljubavi poigrale na rubu moje svijesti, a zatim ugalopirale kroz prolaze čije tajne sam ljubomorno čuvao, da bi se vječno nastanile pokraj izvora mojih želja, da im za vijeke vjekova čežnjom hrane postojanje.

Znam da se nismo zaklinjali na vječnost, ali nikada jasnije nisam gledao u znanje da se vječnost zaklela kako će sačuvati kapljice suza kojim smo isprali posljednji zagrljaj. Da će čuvati tvoje i moje sunce, kao da su jedno, čak i onda kada svojim osvijetliš put u nečije tuđe zore u kojima će, vjerovatno, moja silueta iz tvojih misli iščeznuti poput jutarnje izmaglice.

Zato, djevojčice moja, ako me sretneš u nekim od namrgođenih i sjetnih svitanja, pa me vidiš onako izgubljenog, sa nepreglednim daljinama u očima i šutnjom na usnama, dok kišni doboš pompezno najavljuje dolazak jeseni, ne bježi. Znaj da to srce neumorno broji one korake koji su mu preostali do tvog prozora, pod koji nikada više neće stići.