Da li je čovjek proklet od praiskona da uvijek želi ono nedostižno ili se to samo sudbina meškolji iza svakog ugla primisli da se jednog dana ispune želje koje su, neznanim putevima, zalutale pod okrilje ove noći?
Pokušavao sam oduvati ove misli zajedno sa dimom cigarete preko čijeg užarenog vrha sam promatrao crvenkastu haljinu, koja se prelijevala preko njenog perfektno izvajanog tijela, pokrivajući ono za čime je žudio svaki muškarac koji se nalazio u ‘Movieu’ te večeri. Kakav simboličan naziv lokala u kojem sam uspio sresti nekoga čije su mi oči istovremeno izgledale tako bliske i tako daleke, kao da tog trena gledam u svjetlo bioskopskog platna sa kojeg će, nekoliko trenutaka poslije, iščeznuti lice koje je okupiralo moju pažnju.
Poznavao sam je tek iz viđenja, nebrojeno mnogo puta smo se sreli u mojim bestežinskim stanjima, onda kada sam plovio svijetom, danju i noću, ne doživljavajući okolinu, sve dok me te večeri zavejane osamljenošću, koju su razbijale tek gorčina kafe i dim cigarete iz tog polusna nije prenuo njen pogled. Sudarili smo se tek na tren, a dovoljno da se cijela jedna vječnost zaustavi u meni, beskonačno lutajući prostranstvima mojih misli poput kometa koji suludo juri kroz tminu svemira. Čekala je na kaput koji joj je njen pratioc pomogao da obuče, tako nespretno kao da ga navlači na neki ofucani garderober u prastarom češkom pozorištu, u kojem su i daske odavno prestale značiti život. Pridržavajući torbicu jednom rukom i malenu pudrijeru drugom, spustila je jedan blagi osmijeh u moj prosjački šešir samoće koji je ležao na šanku kraj mene, a zatim je njenom pogledu zasmetao pramen crne kose, koja se u valovima spuštala preko njenih ramena. Podigla je ruku i nakratko otkrila bjelinu svoje kože, nježne pejzaže svojih grudi, koje je maločas skrivala tanka tkanina haljine.
Njen pratilac je žurio, gotovo da ju je gurao i vukao, promatrajući je kao običan komad namještaja koji mu je tog trena zasmetao na putu i već su se njene purpurno crvene usne iz malopređašnjeg osmijeha svijale u grč koji je govorio više od bilo koje riječ koju bih mogao zapisati. Ljepotica i zvijer u liku mladog, nadobudnog poduzetnika kome su uspjesi i strahopoštovanje značili cijeli svijet. Kakav tužan prizor, pomislih primjećujući došaptavanje sa podsmijehom trećerazrednih djevojčica koje su, sa promašenim modnim pokušajima, više sličile na prijateljice noći iz amsterdamske ‘ulice crvenih fenjera’, čiji će šarm, čim ona kroči van ove prostorije, imati vrijednost ekvivalentnu vrijednosti planeta koje su naprasno ostale bez svog sunca, zvijezde vodilje…
Pitao sam, po ko zna koji put, da li je pošten vječni usud želje i potrage onog za čim žudimo? Čak i onda kada se, barem pogledom, barem u prolazu očeše o revere naših kaputa i ureže u sjećanje…
Još jedan dim prelomio se u težak vazduh prostorije, taman da skrije pred mojim očima njegovu viku na konobara koji je žurio da mu donese račun i njenu nelagodu zbog koje je skrenula pogled ka vratima. Oprosti mi, anđele, što me hrabrost napustila u jednom od mojih prošlih života i što sada tu stojiš na vjetrometini tuđe sujete i zajedljivih pogleda, koji se raduju nesreći kao najrođenijim.
Osvrnula se, tek kako bi još jednom, poput klinaca koji perorezom ispisuju ime svojih prvih ljubavi na klupama gradskog parka, ucrtala svoje lice u moje misli, ostavljajući moj pogled prikovan za vrata koja se zalupiše pred mojim pitanjima.
‘Pišu romane, pesme, novele, o tome kako ljubav uvek nađe put… Znam neke sive, mračne hotele… I one prazne sobe gde je uvek onaj strašni mir..’, odzvanjala je upravo u zvučnicima nekad znana pjesma dok sam, gaseći dogorjelu cigaretu, u njenom dimu koji leluja iznad pepeljare ostavljao još jedan nedosanjan san, koji se baš ove noći prošetao mojim svijetom.
Piši nam još podstanaruu, pa gdje je nestala inspiracija??
Hvala na podršci. A inspiracija otprilike nestane sa mojom srećom kojom me Bog u posljednje vrijeme mnogo počastio, tako da se tuge više ne vrzmaju mojim hodnicima… A ja sam samo o njima pisao. Pa ko zna, možda me i sreća nauči da i njoj posvetim koje slovo-dva… ☺
Ajde jedva čekam, veliki sam fan tvojih riječi 😀
Rado bih te onda upoznao, ako postoji mogućnost za to. To mi mnogo znači, jer je vrlo malo takvih fanova. 😀
Nadam se da će nam se ukazati prilika, pa da se upoznamo 🙂
Više sam sklon misliti da se prilike stvaraju, a ne da se čeka na njih. Stoga, na Facebooku postoji stranica sa imenom Podstanar. Tamo ćeš me pronaći ukoliko poželiš.
I hvala mnogo još jednom za podršku…