O prazninama

Probudit’ ću se jednog jutra, naočigled običnog i sjetno pogledati kroz izmaglicu, što se pred suncem i rosom okupanom baštom podiže iznad grada. Pogledat’ ću kroz prozor, one daljine nepremostive u meni i pomisliti koliko su duše spremne zavaravati se cijelog života da su sretne daleko od onog mjesta gdje su se, srodne i sretne, srele da zauvijek jedna drugoj obećaju vječnost.

Znam, teški su to zavjeti za sivkasta jutra, pred kojima se lijepi, jesenji dani tek naziru, ali praznine u nama traže da ih popunjavamo. Poput malene lastavice koja poslije svake oluje svom gnijezdu vraća nedostajuće grančice, tako ću i ja svakog od ovih dana i mjeseci, cijelih kalendarskih vječnosti, pokušavati da popunim te praznine, tražeći odgovorima smisao koji više ne mogu pronaći u tvojim očima.

Tja, vrag će ga znati, kad se ponovo jesenje noći nadviju nad krošnjama mog grada i kada mi, kao i svakim svojim dolaskom, ponovo na pladanj one misaone večere stave ista pitanja. Nikada upitana. Nikada odgovorena. Nikada izgovorena. Samo pitanja. Ona što te muče kao kad boli zub, a ne možeš da se maneš čačkanja bez obzira na sve što te smeta. Ona što te razdiru tamo gdje niko nikada neće moći vidjeti.

Da li si sretna? Da li ikada pomisliš na sreću kojom smo se smijali tih dana? Da li u tebi gori i dalje isti žar ili se jednostavno ugasio kao da nikada postojao nije? Sjetiš li se ili si velom zaborava prekrila svaku svoju nadu da ćemo se sresti negdje jednog dana? Poželiš li da se to desi, da još jednom krunicama svoje zlaćane kose okitiš moje grudi i da se mazno privučeš mojim ramenima ili ti se gadi ta pomisao?

Ljudski pokušaj dokučivanja svega što bi bilo da je bilo drugačije. Pogled nakon kojeg pažnja krikne, a čudna jeza se zaigra na kičmi. Ali onaj kojeg ćeš vječno morati skrivati i od kojeg ćeš se skrivati. O kojem ćeš vječno razmišljati. Onaj koji ulubi svijest, čak i onda kada se moraš praviti hladan, psovati romansijere, poeme, ljubavne filmove. Sve što bi me jednog dana moglo sjetiti na tvoj dah na mom vratu, usne koje se spajaju u vrele poljupce i vječnu čežnju kojoj nema kraja.

I baš jednog takvog jutra ću se izgubiti u prazninama. Jer “prazno je zarazno, neprolazno”. Traje vječno, tamo u beskraju praznine. Tamo gdje nada postaje agonija. Tamo gdje takva jutra postaju samo tupo piljenje u bjelinu jutarnjeg neba i snove koji se skrivaju samo u sjenama prošlosti.

2 komentara

Komentariši