O nadama

Tiskali su se posljednji dani ove godine k'o maleni biseri jedne niske, koja će uskoro izaći iz mode i kojom će se ponositi tek pokoja sredovječna gospođa iz varoši, hvaleći kćerin poklon u komšijskim nadmetanjima. Prohladna maglovita jutra nagovještavala su zimu koja će, sve do proljeća, snijegom sakriti sve oko nas, a ja sam uspijevao samo da se pitam da li postoji neki magični bijeli prekrivač koji može pokriti ono što se skrije u čovjeku.

Teško bih mogao objasniti i drugima i sebi zašto su se njeni plavi pramičci kose tako duboko skrili u vrletima mojih grudi i zašto baš kad pomislim da sam ih izgubio i zaboravio oni iskoče iza narednog ugla i podsjete me na nezaborav mog života. Mislim da nikada neće prestati mojim umom da se isprepliću pitanja o osmijesima što ih skrivaju fotografije njenih društvenih mreža, u kojima bez mnogo uspjeha pokušavam da pronađem sreću kojom sam je želio obasipati cijelog života. I nikada neću prestati da se pitam da li je sretna, zašto je birala takve puteve i kojim smo se to usudom sretali tako kasno da shvatimo da ne možemo biti ondje gdje želimo, a opet dovoljno na vrijeme da shvatim da se putevima moje duše niko neće uspijevati šetkati onako graciozno, kako je to samo ona umjela.

Da li njen pogled ponekad zaluta među ove riječi? Da li je neka mjesta, makar u prolazu, podsjete na iskre kojima smo noći obasjavali te jeseni? Da li ikada pomisli? Da li ona ikada postavlja ova pitanja?

Mnogo je upitnika koji će na odgovore čekati poput vjerne djevojke koja ispraća svog dragog na bojno polje. Sa kolodvora uspomena mahat će oni tim nježnim bijelim dlanovima, brojati dane i sedmice, nadati se, u mislima biti bitke onih nesuđenih zagrljaja koji su ostali zarobljenim na ko zna kakvom bjelosvjetskom frontu. I ponovo će na kraju preostati samo oni. Razdirat će dušu sve te rečenice bez odgovora, tražiti razloge, gorjeti za još jedan pogled, čeznuti za beskrajnim razgovorima koji ni danas nisu završeni i moliti za one koji su ostali skriveni onkraj druge strane tih upitnika…

A ja ću s njima ostati vječno rezerviranog pijedestala u mojim prsima, bojažljivo čuvajući šesto slovo abecede, sjećajući se njenog imena. Sjetno ću pogledati ondje gdje želje vuku i tijelo i dušu, nadajući se da makar još jednom, krajičkom oka, uhvatim djelić njene čežnje.

Barem još jednom, da se mislima prošeću noći u kojima smo mogli biti svoji.

Barem da ove godine prošle i buduće na svoje niske bisera dodaju i jedan brilijant.

Barem još ovog puta.