O nikad zaboravljenom

Čežnjivi su augustovski dani, u koje se zapletu kaplje pljuskova i kiša koje nagovještavaju skoru jesen i njenih tužnih melodija, kojima će prošarati grad do posljednjeg lista. Uvijek me u njima neka sjeta podsjeti na jedan od prošlih augusta u kome sam se susreo sa nečim nepojmljivim, što je obuzelo moju pažnju, tijelo i emocije.

Sve češće u posljednje vrijeme uhvatim se u razmišljanju o D.

Pitam se da li se ijednog od ovih dana, otkada sam posljednji put pogledao u njene oči koje su netragom nestale između jave i sna, pomisli na sve one iskre koje su raspalile vatru među našim tijelima. Možda sam najveća kukavica, čija hrabrost teško da može da se suoči sa javljanjem na neke stare adrese, na koje nisam više siguran da sam dobrodošao, ali srce taj čudni borac svoje bojišnice traži svakog dana, vječno se vraćajući u ona mjesta u kojima je pobjede zamijenio vječnim porazima, koji se nikada promijeniti neće.

Znam da se onaj prsten vjernosti smjestio na prste njene desne ruke, ali mislim da u mojim mislima nikada neće iščeznuti nada da onaj neobični sjaj njenih očiju u kojim sam se ogledao tih dana ponovo ukrasi njene vjeđe kada pomisli na večeri u kome smo strastima dopuštali da vode naša srce ka onom što su, čini mi se, vječno željela.

Zbog svega toga osjećam kao da je Mika nekad davno tkao stihove prema nečemu što će se desiti među nekim srcima ili je svojim perom upisao univerzalna pravila nesreće u kojoj se sudbina i suđeno dodirnu tek u mimohodu, tek toliko da znaš da je tamo negdje, nečije srce bilo suđeno za tebe, ali da ga sudbina nikada neće uvesti do kraja u tvoj život.

“Da li sam svuda gde su mi tragovi?
Ko zna s čim sam se spajao,
a nisam ga ni takao.
Možda sam boravio i u svom životu.
Možda postoje izvesni znaci.
Ili kao da je neko stran…”

Kad bi samo jednog od ovih dana, njene riječi zakucale na vrata onog stana koji će vječno biti čuvan za nju, skriven iza svih drugih odaja srca. Na vrata stana koji i danas čuvam netaknutim, onakvim kakvog ga je ostavila. Koji i danas miriše na nju i uspomene, sjećanja koja se s vremena na vrijeme prošetaju mojim sjetnim svakodnevicama, kakva je i ova, ovog tužnog, augustovskog dana, koji teško plovi čekajući kišu da s njega spere tugu.

Ili donese novu, još jaču…

1 komentar

Komentariši