O pitanjima

Rado bih da saznam, jednog od ovih dana, kako se sjećanjima briše prošlost ili to bijaše još jedna promašena zamisao na obalama skrivene rijeke zaborava?

Jasna je želja koja se svake noći, otprilike pred svitanje, javlja u mojim mislima i koliko čežnje u njoj se skrilo. Šteta što su lutalicama, kakvo je moje srce, nedostupne tajne sreće, bez magične lampe koju bih protrljao u kišnim noćima, koje odnose ljeto, zamišljajući sjetu koja se skrila u tvom posljednjem pogledu. Tako je jasno urezan u moju maštu, jer tamo jedino mogu da pronađem isprepletene prste, na kojima nema urezanih tragova nekih prošlih života.

Tako je mnogo dana kada ne znam šta da radim. Kad me neke tanane note sjete na boli kojim sam utkao ljubav na neka mjesta, na koja više ne zalazim. Čini mi se da će vječno posljednji dani augusta rezati srce, raskrvariti ga bodežom istine kao bolan zub koji ne možeš prestati da dodiruješ, iako smeta.

Pitam se, nakon svih ovih mjeseci i godina gdje će srce pronaći utjehu? Da li je tajna u lutanju, vječnom traganju za tobom ili zaboravu što ga bol ocrtava na stijenkama srca? Ko mi može dati odgovore?

Sreo sam bolne duše, što su hrlile ka sutonu, svaka tako posebna, sa jednim istim ciljem – u potrazi za svršetkom. Konačnim koračajima do posljednje stanice istine, bolnih stranica romana koji ne završava happy endingom. Barem ne za sve.

Dok ona posljednja slova prazne dušu, ulice i poglede u koje tvoj osmijeh više ne zalazi.

Je li grijeh voljeti strasno, pitam se? Je li grijeh žudjeti za onima koji tako daleko žive neku novu sreću? Je li grijeh živjeti u vječnoj potrazi za sobom, onim što se skrio pod svodovima tvoje nježnosti?

Ko će znati odgovoriti duši onog časa kada posljednji put pogleda u svijet oko sebe prije nego odšeta put nebeskog svoda. Hoće li i tada žaliti za svim prešućenim tajnama, presvučenim u jesenjim kiše koje se slijevaju niz rubove kaputa.

U čemu je tajna, pitam se…

1 komentar

Komentariši