Nikada nisam volio prelazak jeseni u zimu. Utapanje života u sivim kaputima ledene kraljice koja se preko noći krala sjeverom i donosila hladnoću u srca. Svaka je donijela neku nesreću o kojima sam samo mogao da razmišljam mjesecima, nemoćan da se izborim pred njenom bjeličastom paradom koja je najavljivala kraj.
A ove godine posebno, bez najave, donijela je kraj i prije svih krajeva. Prije nego sam se nadao gasnula je jednu ljubav, ne čekajući ni stapanje kazaljki, niti nesretne brojeve od kojih svi tako praznovjerno strahujemo. Nikada se nisam bojao ostati sam, ali sam se uvijek bojao osjećaja usamljenosti, onog koji razara grudi čudnom masom isprepomiješane tuge, boli i sjećanja koja guše, preplavljujući i prostor i vrijeme.
Pokušavam već danima da se otrgnem od svega što je, očito, ključalo u meni čekajući da jedne od ovih zimskih noći probije poklopce kojima sam sakrivao svaki detalj i sve ono što se dogodilo. Ne znam koliko vas je u nekom dijelu svog života dijelilo taj osjećaj da pored sebe imate osobu s kojom više ne možete da budete, a volite je više i od sebe i od drugih koji vas okružuju u svakom trenutku. Upravo takva je bila ona, san koji sam živio na javi svakog dana i onaj od kojeg sam bježao, kada bi odlučila da javu pretvori u noćnu moru. Lagao bih i sebe i cijeli svijet kada bih rekao da nije zauvijek urezala brojne staze kojima se prošetala mojim srcem i dušom, ne osvrćući se na nered koji bi ostajao za njom. A tako je i živjela, u svom malom kreativnom neredu kojim je ispunjavala dnevni boravak našeg stana, skrivenog u ulici sa imenom historičara kojeg historija pamćenjem baš nije ni mazila. Nikada nisam toliko razmišljao o takvoj simbolici, da će umjesto u burmama o kojim smo oboje maštali, naši inicijali ostati upisani samo u fragmente historije o kojoj ćemo možda pričati onda kada budemo brojali sve suzne zagrljaje i tišine rascjepkane poljupcima u kojima smo se krili od cijelog svijeta.
Nikada kao ove noći duša nije zavrištala upomoć. I nikada u takvu prazninu, ambis koji se otvorio pod mojim nogama, opasno prijeteći da će me progutati i zatvoriti besmisao u koji upisujem riječi i lažne osmijehe iza kojih se krijem ovih dana. Njih se i bojim. Noći u kojima završeci njenih prstiju neće igrati svoj valcer na mojoj koži. Onih u kojima ću pokušavati svoje sobe da ispunim njenim mirisom. Bezuspješno, nažalost.
Rastanke je najlakše upisati na kalendare sjećanja. Oni dođu tako naprasno, preko noći. Tiho iz sjenke se iskradu na platno života i odigraju nekoliko scena koje zauvijek odrede završetak jednog filma. Scene zbog kojih u tili čas od glavne uloge postaješ tužni statista, koji posmatra kako se neko igra koncima njegove lutke. I onda sve što ti preostaje jeste da se prisjećaš svih onih sastanaka, onih divnih dana kada si bezbrižno šetao svijetom znajući da jedan zagrljaj čeka na tebe, ma gdje da se nalaziš i ma šta da radiš. Onih sastanaka kad si prvi put ugledao taj osmijeh i maštao da ćeš ga jednog dana gledati na licima svoje djece, ono dvoje mališana kojima smo željeli podariti najljepši svijet, razigran i sretan. Svih onih razgovora i rasprava, svađa i mirenja, vođenja ljubavi i mirnih čekanja, poljubaca i udaraca, borbi i nježnosti, požude i nevolje. Da živiš od sjećanja što s nesrećom broje teški bat koračaja na tvom tijelu, tamo kraj srca, zaleđenog zimom i samoćom.
Novembri su krivi za to što sam se našao na ovom svijetu, u neka čudna vremena kada je malo onih kojima bi čovjek mogao pokloniti srce. Novembri su krivi za to što zauvijek gubim one kod kojih moje srce ostaje.
U njima mi uvijek ostane tek pokoja kap koja se sliva niz obraze, ona u kojima se prelivaju sjećanja i tuge, bol nepremostiva za čije utapanje nijedno vino ovog svijeta nikada neće biti dovoljno.
Nesigurnost i neizvjesnost su staze na koje oslanjam svoja stopala u danima koji se spuštaju ispred mene. Čini mi se da nikada više neću moći duboko udahnuti, a da se dio bola neće stopiti sa prostorima kojima tumaram tragajući za smislom.
Bojim se samo da ga je odnijela ona za koju nisam siguran da će ikada čitati ove redove. Ona koja je skrivila moju nesreću ovog decembra. Ona kojoj sam skrivio mnogo nesreća ranijih septembra, i februara, i januara i oktobara. Ona kojoj sam kriv za najveću ljubav i ona koja mi je skrivila najveća ljubav.
Čini mi se kako ćemo jedno drugim biti vječni sinonim za tugu koju smo sami sebi skrivili, skrivajući jedini neostvareni san da snove poklonimo životu zajedno. Onaj u kome nema ništa ljepše od toga zajedno zatvorimo oči i jedno drugo na grudima plešemo…
