O jednom jebiga

Čudni mi se snovi komešaju ovih noći glavom i sa ko zna kakvim se valovima osjećanja sudaraju onkraj skrivenog svijeta, kad me jutra sjetnog hvataju kroz februarske izmaglice. Već nekoliko noći budim se u neka čudna doba, isprekidanog sna, sa pitanjima koja neodgovorena ostaju da lebde između jastuka i bjeline plafona sa kojom se moj pogled sudara satima dok pokušava da odgonetne to čudno stanje.

‘Jebiga’ mi je nekako najbolji opis stanja u kome se nalazim ovih dana, dok se provlačim kroz melodije koje me sjećaju na neka prošla vremena, razmišljajući kako to ljudi odjednom postanu tuđi, onda kada se najmanje nadaš da ćeš se sa tuđinom družiti u svom životu. Nisam siguran koliko sam svojim postupcima zaslužio dobrog u životu, vjerovatno je i sreća u tome što ne odlučujem o tome ja, nego Neko mnogo uzvišeniji od ovog otuđenog, ljudskog, bezbožničkog bića koje je spretno samo povremeno boriti se sa strahovima, tugama i boli koja prožima cijelo tijelo, bez prestanka.

Pitam se od čijeg rebra si sačinjena ti koja se uplićeš u koloplet mojih misli i osjećanja ovih zimskih večeri, dok se sam pokušavam izboriti sa ljubavlju koja, čini mi se, gasnu u jednom dahu i pred čijim se sjajem više ne sklanjaju noćne ptice, kojima smo toliko smutnje pravili zajedno. Jedino ako je tačna ona Arsenova da takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, možda se taj plamičak zažari na još nekom kraju svijeta, ali ni sam više nisam siguran koliko sam spreman vjerovati u bajke i priče kojima mašta temelj uzdrma onog trenutka kada nestane igra njenih sjenki na prozorima jedne mladosti.

‘Jebiga’, rekoh li, neke od ovih noći dok svojom glavom razbijam zidove prepreka od pitanja neodgovorenih, sjećanja neprežaljenih i nadanja neostvarenih. Otkrivam svoju tajnu pred tminom noći i čekam dok snom na vjeđama ne pokrijem zaborav ove pustinje osjećaja pred kojom pada svaka pokora i svaka čežnja.

Nisam onaj stari, jer boj kazaljki na satu donosi i odnosi ne samo godine, nego i osjećaje kojima brišeš sve što si nekada volio. Tuge su te koje na kraju vremena prebrojiš i shvatiš sa kojima si tačno vodio unutarnje ratove, dok si kao utvara jezdio svijetom, nadajući se da će neko novo jutro donijeti neko drugačije svitanje, kome ćeš se radovati.

Ko zna, možda i hoće, kad ove noći i jutra budu jučer, kad prođu i svojim istinama bace pravi sjaj na prošlost. Na ono čega ćeš se sjećati uz uzdah i ‘jebiga’ koje se otima sa krajička usana. Jer,

Pravim sjajem može sjati
Samo što je prošlost sad
Što ne može da se vrati
Što je bilo ko zna kad…