O hladnoćama

Vjerovatno najhladniji osjećaj koji čovjek može doživjeti u svom životu je ono otuđenje voljene osobe, onda kada ta osoba pomisli da te vitla oko nekog od prstiju svoje ruke. Možda baš onog na koji si jednog dana kačio zaručničko prstenje, nadajući se kako će baš ta osoba biti neko sa čijim dahom na usnama ćeš tonuti u snove i razbuđivati jutra.

Teško je kada jednog jutra, snijegom zatrpane ulice i šumovi sa radija ogole sve samoće kojih se plašiš i od kojih si uspješno bježao mjesecima, nadajući se da si baš na jednom mjestu ispunio sve praznine. A onda, u takvim jutrima shvatiš koliko je zapravo još šupljina ostalo, koliko se hladnoće krije pod tvojom kožom i da se više nikada nećeš isto radovati nekim noćima, nekim zagrljajima, nekim razgovorima i ljudima čije ime je na tvojim usnama zvučalo sveto, poput zakletve.

Nije sramota voljeti. Niti je sramno biti lud zbog ljubavi, činiti nezamislivo, stapati u svoje postupke sve ono što je nespojivo sa tvojim bićem. Nije sramno ni tugovati, u tugama utapati dane, umivati ih suzama onda kada u grlu dah zastaje, a grudi pritišće nevidljiv teret, čija težina ne staje niti u jednu ovozemaljsku riječ. Sramno je svoje snove utopiti u ovozemaljskim zadovoljstvima, blagu i niskim strastima, želji za pažnjom nebitnih koji srce prazne i ogoljavaju od svega dobrog, za šta se vrijedi boriti.

Ali i kada se sudari sa takvim izdajama voljenih, čovjek je proklet čežnjom, onda kada upozna nekog čije se ruke savršeno savijaju u zagrljaj oko njegovog vrata i čije ludosti najbolje dopunjavaju sve njegove nesigurnosti i strahove. Nikada nakon takvih upoznavanja čovjek ne bude više isti, svjesno odlučivši da svoj život mijenja, da planovima određuje drugačije puteve usklađujući ih sa koračajima onog koga zavoli. No, šta kada se desi da se takvi koraci i staze raziđu? Nikada još niko nije dao univerzalan odgovor na pitanje šta da radi insan kad ostane sam i postoje razni mislioci i stručnjaci za svačije tuge i nesreće, ali još niko nikada nije odgovorio na pitanja koja mu ih vlastite tuge postave. Gdje sada krenuti? Čemu se radovati? Čijim koracima se nadati i u kojem pravcu gledati onda kada srce i duša očekuju samo jedno biće, jedno poznato lice kome su se radovali godinama i čiji dodiri su ih dovodili do ekstaze, sreće, smirenosti i spokoja? Šta učiniti onda kada moraš okončati nešto što želiš da ne završi nikada, kada ljubav naprasno, jedne noći, moraš staviti u neku ladicu koju više nećeš smjeti otvarati, dok ruka svakog novog trena poseže za baš njenim ukrasnim ručicama, da još jednom otvori cijeli svijet u kome su i nemir i spokoj imali svoju svrhu, makar zajedno istog trena ispunjavali grudi svojim sudarima.

Hladno je, o Bože, koračati sam ovim životom, stazama i bogazama usamljenosti u svim gužvama porodice, prijatelja, poznanika koji nikada neće moći ispuniti srce kao jedna riječ, jedan dodir, jedan osmijeh osobe koju voliš. Prokleto je hladno živjeti u nadama, čekati jednu riječ od osobe koja svoju pažnju sada poklanja tuđim srcima, okrećući svoj pogled daleko od zajedničkih snova, žudnji i planova.

A s takvom radošću sam sanjao o mirnom proljeću, koje će se roditi iza otopljenog snijega, u kome ćemo zajedno svijati gnijezdo, svoju oazu mira i birati nove puteve na kojima ništa neće biti važnije od samih nas. Ovako samo hladnoće struje kroz šupljine duše i tijela, dok na njihovim vjetrovima još uvijek jedre nade da će na displeju mobitela zaigrati jedno poznato pisamce i donijeti neke nove sretne trenutke, sa mnogo kajanja za greške i planovima za neke nove živote, bez obijesnih želja zbog kojih prestajemo biti ono što jesmo. Ali nade su često zaludna čekanja nečega što se desiti neće, plamičak svijeće koji se opire orkanima sve dok jednog dana ne gasne potpuno, ostavljajući jedan svijet u tami, sa zaleđenim sjećanjima na prošle dane.

Komentariši