O mislima upletenim u kosu

Nisu se vile nigdje tako zaigrale,
kao na uvojcima tvoje kose.
I nigdje mjesečina sjaja svog
ne prosu k'o pred tvoje noge bose.

I nisu se nikada, o Bože, misli tako sudarale,
budne od sna, a snene od jave.
Nigdje k'o pred osmijehom tvojim,
plele niti zanosa, privlačnosti beznadne.

Kamo bih čežnju skrio, sem bijele hartije.
Nek’ živi sjećanje na kom te meridijanu sretoh.
Gdje život tvoj osmijeh srebren svije,
što sekunde pogleda nesvjesnih pretače u moje pero.

Kako bih ti išta skriven iza stida saopštavao,
koja želja provri kad zlaćano lice ti ugledam.
Koja bi se riječ pod suncem iznjedrila,
u hladni čas kad sam se u tvom pogledu ogrijao.

Nikada tvoje ime nije prešlo preko usana mojih,
iako je mašti skidalo veo s’ lica.
A kao da sam tiho, svih godina svojih,
šetao zarobljen stopama tvojih ulica.

Samo tren i neću više znati kojim putem odlutaš,
isti onaj u kom ti sne pokušavam dohvatiti.
Samo tren, da mi se preko srca odmotaš,
šetajući kožom prsti trag će ostaviti.

Igraju se vile vlatima kovrdžavim,
pometnju u grudima usred tišine dižu.
Viknuo bih do neba, al’ nijem ćutim sliku
da usne tvoje sa snom svojim stopim.

2 komentara

Komentariši