Pitam se, sjetiš li se ikada?
Upletu li se ponekad slova moga imena u kosu kroz koju ti vjetar prošeće svoje tanane sonate, sa dahom proljeća koje nam stiže?
Martovska sunca već uveliko griju osmijehe, dok se moj čudljivo skriva iza jutara u kojima promišljam koliko je bilo vrijedno gubiti dane, sate na bezrazložno prepiranje o vlastitim izborima. Čudno je kako su te riječi sa tvojih svilenih usana dobijale oštrice i zarivale se direktno u srce i dušu, razdirući svaki šav ranije napravljen poljupcima.
Šetam kroz ulice grada i često se nadam kako ću u nekoj od narednih sresti tvoj pogled, sudariti se sa njim i razotkriti da se u njemu još uvijek sakrivaju sanjarenja o ljubavi. Pa i kad me razočaranje ponovo sudari sa realnošću na svakom novom uglu, moja traganja i pitanja nastave se i dalje.
Je li iza svakog tvog osmijeha ljubav gasnula? Je li se sjećaš i danas kako smo na obzorjima ljubavi šetali prste na koži jednog od onih dana?
Moje misli sve češće ne pronalaze tačke kojima bi se završile i svaka od njih samo dodatno iščaši moju svakodnevnicu. Samo njima poklanjam svoje istine i njihovim putima kradem svoje dane od zaborava. Voljeli smo se tako silno, a u ljubavi živjeli nismo i još uvijek samo one znaju šta je krajnji ishod svakog dodira mojih obraza sa jastukom.
Samo one znaju koliko sjećanja mogu biti živa.
Samo one mogu da se isprepletu sa maštom i u zaboravu mojih snova ponovo zagrle tvoje oči.
Dok se pitam, sjetiš li se ikada?
moraš pustiti to proživljeno, i nastaviti ići dalje
zbog tog iskustva si sigurno postao bolji ..
🙂
Draga Ajni, pušteno već odavno, život je čudna boljka i ne vrijedi ga trošiti gledanjem unazad, ali povremeno me neka pitanja sjete pa ovako zapitam i sebe i druge koji se istim pitanjima bave. A sigurno je to, svako iskustvo nas čini boljim, kako god.
<3