Crveno (4)

I tako sam, čekajući ne bi li joj neka svemirska taština došapnula da moje oči tako žarko žele da nakon ovog razgovora još nekoliko puta gledaju njene usne kako se miču u onim savršenim konturama dok izgovaraju riječi, razmazujući tako onaj jarki karmin na sebi, izgubio trenutak u kojem bih joj i sam to rekao….

Nastavi čitanje →

Crveno (3)

Ali razgovor se zadržao tu negdje u vazduhu između nas, koji je treperio na proljetnom vjetru poput behara na granama trešanja koje su povijale svoje krošnje iznad nas. Pokrio ga je duhanski dim koji je obavio naše svjetove. Sarah se promeškoljilla na klupi i pogledala pravo u moje oči, valjda želeći da prodre u dubine…

Nastavi čitanje →

Crveno (2)

Da slagao sam tu pokoje prosječne ljubavnike koji su se noćima sakrivali u zagrljaju ovih klupa, svako zagledan u neke daljine očiju one druge osobe s kojom je dijelio zagrljaj i pokoji zalutali poljubac koji bi prekinuo šaptaje koji su više ličili na ljubljenje usana šaptača i resica na ušima onoga ko sluša. Bilježio sam…

Nastavi čitanje →

Crveno

Budila se neka čudna priroda u meni i oko mene tog’ proljeća presudne, Gospodnje dvije hiljade dvanaeste godine i ja sam, poštujući svoju staru sujetu, jedva dočekao da ponovo lutam parkovima i alejama u kojima se budio svijet. Mojim starim bojištima i bojišnicama sa kojih sam često izlazio izranjavan, izgreban šibljem vremena ili izrešetan ljutim…

Nastavi čitanje →